Sudska praksa


Naslov Teritorija Objavljeno u Datum objave Preuzmi PDF Izmjene i dopune
Presuda Suda BiH br. S1 2 K 025681 17 K od 18.07.2017., kojom se S.K. proglašava krivim za počinjeno krivično djelo Davanje dara i drugih oblika koristi i osuđuje na kaznu zatvora od 1 godine S1 2 K 025681 17 K 31.07.2017 sud bih,davanje dara Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина Sud Bosne i Hercegovine Суд Босна и Херцеговина Predmet br.: S1 2 K 025681 17 K Datum: objavljivanja 18.07.2017. godine pismenog otpravka 31.07.2017. godine Pred sudskim vijećem u sastavu: sudija Biljana Ćuković, predsjednik vijeća sudija Izo Tankić, član vijeća sudija Amela Huskić, član vijeća PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE protiv S. K. PRESUDA Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Dubravko Čampara Branilac optuženog: A. O., advokat iz Tuzle U I M E B O S N E I H E R C E G O V I N E! Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću sastavljenom od sudija Biljana Ćuković, kao predsjednik vijeća, te sudije Izo Tankić i Amela Huskić kao članovivijeća, uz sudjelovanje pravnog savjetnika Mersihe Ajanović kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog S. K., zbog krivičnog djela Davanje darai drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZ BiH, odlučujući o optužnici Tužilaštva Bosne i Hercegovine, broj: T20 0 KTO 0007850 14 od 28.02.2017. godine, n akon održanog ročišta za razmatranje sporazuma o priznanju krivnje i pretresa za izricanje krivičnopravne sankcije, dana 18.07.2017. godine, u prisustvutužioca Tužilaštva BiH, Dubravka Čampara, optuženog S. K. i njegovog branioca, advokata A. M. iz T. (po zamjeničkoj punomoći branioca optuženog,advokata A. O.), javno objavljuje slijedeću: P R E S U D U OPTUŽENI: S. K. zv. S., s in I. i majke E. rođ. D., rođen ... u mjestu L., općina S., sa prijavljenim prebivalištem u S., ulica ... , JMBG ... , po zanimanjuekonomski tehničar, oženjen, otac troje djece od kojih je jedno mldb., služio vojsku JNA 1988. godine u Prištini, srednjeg imovnog stanja,ranije osuđivan, ne vodi se drugi krivični postupak, KRIV JE ŠTO JE: Č. K, S. A. i S.K. – zajedno Nakon što je uspostavljena Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu UIO BiH) koja je započela sa radom01.01.2005. godine, čijom uspostavom su prestale postojati dotadašnje Carinske uprave Federacije BiH i Republike Srpske i čijim spajanjemje nastala Uprava za indirektno oporezivanje, Č. K. u svojstvu direktora UIO BiH početkom 2007. godine stupio u kontakt sa uvoznicimatekstila iz Turske, Kine i Mađarske u BiH, S. A. čija porodica je vlasnik firmi „E.“ d.o.o. B. L. i „J.“ d.o.o. Brčko Distrikt BiH, te sa S.K.vlasnikom firmi „O.“ d.o.o. S. i „KS O.“ d.o.o. L., a koji uvoznici se u okviru nadležnosti UIO BiH i oporezuju prilikom uvoza na carinskimispostavama UIO BiH, te se Č. K. u svojstvu direktora UIO BiH dogovorio sa istim da će kroz poslovanje UIO BiH i svojim odlukama u svojstvudirektora UIO BiH favorizirati njihove firme kao uvoznike tekstila, a na štetu ostalih uvoznika, i to na način da će im obezbjediti da im seprilikom uvoza robe na carini priznaju fakture za robu koju uvoze, a koje oni prezentuju carinicima iako je znao da su na fakturama prikazanemanje cijene robe od stvarnih cijena odnosno da im se cijene robe formiraju na osnovu dogovorene cijene po kilogramu, a koju cijenu suzajedno dogovorili K. Č., A. S. i S. K. kako bi takva cijena po kg odgovarala lažnim cijenama prikazanim na uvoznim fakturama, kao i da im seroba neće detaljno pregledavati te da će im sva roba koju dovezu na carinu isti dan proći kroz UIO BiH bez zadržavanja, a na koji način sečini direktna šteta državi BiH na prikupljanju poreza te je Č. K. zahtjevao da mu za ove usluge uvoznici tekstila u BiH S. A. i S. K. redovnoodnosno na kraju svakog mjeseca po svakom uvezenom kamionu robe odnosno tekstila iz Turske, Kine i Mađarske u BiH plate iznos novca ugotovini od 1.000,00 KM po uvezenom kamionu na što su S.A. i S.K. pristali te su Č.K. za dogovorene usluge davali dogovoreni iznos novcapo kamionu i to na mjesečnoj osnovi na lokacijama koje bi odredio Č.K. i to u Sarajevu u Staklenom Gradu u zgradi gdje Č.K. živi, u B. L. uHotelu Š. u hotelskoj sobi gdje je Č.K. boravio dok je bio direktor UIO BiH kao i u kancelariji Č.K. u UIO BiH i na drugim mjestima koje bi ovajodredio, a na koja su dolazili S.A. i S.K. te istom predavali novčane iznose za uvoz tekstila po broju uvezenih kamiona sve od 2007. godinedo februara 2011. godine za koji period su isti sa svojim firmama uvezli 1722 kamiona tekstilne robe u BiH te Č. K. dali u gotovini iznos novcane manji od 1.722.000,00 KM koji je Č.K. primio od istih i to A. S. dao 1.297.000,00 KM za uvoz 1297 kamiona preko firmi „E.“ d.o.o. B. L. i„J.“ d.o.o. Brčko Distrikt BiH u navedenom periodu i S. K. dao 425.000,00 KM za uvoz 425 kamiona tekstilne robe preko firmi „O.“ d.o.o. S. i„KS O.“ d.o.o. L. za navedeni period. Čime je, počinio krivično djelo Davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine Pa ga Sud, na osnovu člana 218. stav 1. KZ BiH, te odredbi članova 39., 42. i 48. KZ BiH, O S U Đ U J E NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 1 (JEDNE) GODINE Na osnovu 188. stav 1. ZKP BiH, optuženi se obavezuje da naknadi troškove krivičnog postupka i to dijela troškova koje je imalo Tužilaštvo BiH, aodnose se na vještačenje po vještaku finansijske struke A. H., u iznosu od 100,00 KM i troškova paušala u iznosu od 200,00 KM, u roku od 15 dana od danapravosnažnosti presude. O b r a z l o ž e nj e 1. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, optužnicom broj: T20 0 KTO 0007850 14 od 28.02.2017. godine, između ostalih, optužilo je S. K. da je počiniokrivično djelo Davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZ BiH. 2. Predmetna optužnica je od strane sudije za prethodno saslušanje djelimično potvrđena dana 09.03.2017. godine. Naime, rješenjem Suda BiH broj:S 1 2 K 024465 17 Ko od 08.03.2017. godine, sudija za prethodno saslušanje potvrdio je tačku 1. optužnice od 14.02.2017. godine, primljene dana17.02.2017. godine, koja je uređena dana 28.02.2017. godine, u odnosu na optuženog K. Č. i S. K., te tačke 2. i 3. optužnice u odnosu na optuženog K. Č.Istim rješenjem Sud je odbio tačku 1. optužnice Tužilaštva BiH u odnosu na osumnjičenog A. S. 3. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, optužnicom broj: T20 KTK 0013693 17 od 15.03.2017. godine , optužilo je A. S. da je počinio krivično djeloDavanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZ BiH. Dana 28.03.2017. godine, sudija za prethodno saslušanje potvrdio je predmetnu optužnicuTužilaštva BiH. 4. Sud je rješenjem od 10.05.2017. godine, donio odluku kojom se spaja krivični postupak koji se pred Sudom vodi pod brojem: S1 2 K 024674 17Ko, po optužnici Tužilaštva BiH, broj: T20 KTK 0013693 17 od 15.03.2017. godine , protiv optuženog A. S., sa postupkom koji se kod Suda vodi pod brojem:S1 2 K 024465 17 Ko, po optužnici Tužilaštva BiH broj: T20 0 KTO 0007850 14 od 28.02.2017. godine, protiv K. Č. i S. K., te će se u odnosu na sve optuženeprovesti jedinstveni postupak pod brojem: S1 2 K 024465 17 Ko. 5. Nakon održanog ročišta za izjašnjenje o krivici, na kojem su se optuženi izjasnili da nisu krivi, predmet je upućen sudećem vijeću u ciljuzakazivanja glavnog pretresa, koji je čitanjem optužnice Tužilaštva BiH započeo dana 06.07.2017. godine. Sporazum o priznanju krivice 6. Na glavnom pretresu održanom dana 06.07.2017. godine, tužilac je obavijestio Sud da je Tužilaštvo BiH sa optuženim S. K. zaključilo sporazum opriznanju krivnje koji je Sud zaprimio dana 12.06.2017. godine, a koji je optuženi u prisustvu branioca, advokata A. O., potpisao sa postupajućim tužiocemTužilaštva BiH dana 10.05.2017. godine. Sud je istog dana, a nakon izjašnjenja stranaka i branilaca, razdvojio postupak u odnosu na optuženog S. K. i podnovim brojem predmeta zakazao ročište za razmatranje sporazuma o priznanju krivnje. 7. Predmetnim sporazumom optuženi S.K. je priznao krivicu za krivično djelo Davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZ BiH,počinjeno na način opisan u činjeničnom opisu potvrđene optužnice Tužilaštva BiH broj: T20 KTK 0013693 17 od 15.03.2017. godine. Optuženi, branilac itužilac su se sporazumom saglasili da Sud optuženom za počinjeno krivično djelo utvrdi i izrekne kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, kao i da ćeoptuženi na poziv Suda svjedočiti pred Sudom BiH. Razmatranje sporazuma o priznanju krivice 8. Ročište za razmatranje sporazuma o priznanju krivnje održano je dana 13.07.2017. godine, a nastavak ročišta održan je dana 18.07.2017. godine,kojom prilikom je Sud utvrdio da je do zaključenja sporazuma došlo dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem. Sud je optuženom naročito skrenuo pažnju oposljedicama zaključenja sporazuma o priznanju krivice, da ne može uložiti žalbu na krivičnopravnu sankciju ako je izrečena u skladu sa zaključenimsporazumom, da ne može uložiti žalbu protiv vrste procesa, te da mu Sud može dodijeliti troškove krivičnog postupka, ili ga osloboditi od istih, ovisno onjegovom materijalnom stanju. 9. Optuženi S. K. je pred Sudom potpuno i nedvosmisleno izjavio da se osjeća krivim za krivičnopravne radnje koju mu se optužnicom stavljaju nateret, izvršene na način i u vrijeme kako je to i navedeno u optužnici. Takođe je izjavio da u vrijeme zaključenja sporazuma na njega nije vršen bilo kakavpritisak da zaključi sporazum, te da je u to vrijeme, kao i u vrijeme razmatranja sporazuma o priznanju krivice potpuno svjesno, svojom voljom, zaključiosporazum i dao izjavu o priznanju krivice. 10. Sud je također utvrdio da postoji dovoljno dokaza o krivnji optuženog za predmetno krivično djelo, kao i da je optuženi razumio da se na ovaj načinodriče prava na redovno suđenje i da ne može izjaviti žalbu na krivičnopravnu sankciju, koja će mu eventualno biti izrečena, nakon čega je donio rješenjekojim se prihvata sporazum o priznanju krivnje zaključen između Tužilaštva BiH, optuženog i njegovog branioca. 11. Tužilac je kao razloge zaključivanja sporazuma naveo samo priznanje krivičnog djela od strane optuženog, kao i spremnost na saradnju od samogpočetka. Istakao je da je optuženi od samog početka istrage sarađivao sa Tužilaštvom, pojasnio izvršenje djela kako za sebe tako i za A. S., te objasniočinjenice na osnovu kojih je nastavljena istraga. Naveo je da je optuženi ranije odgovarao pred ovim Sudom za krivično djelo Porezna utaja, da je odslužiosvoju kaznu, te da danas nema nikakvog duga ni po jednoj firmi, a što je provjereno i u Upravi za indirektno oporezivanje (UIO). [1] Naveo je da će optuženikao svjedok pojasniti kako je vršena korupcija u UIO, odnosno kako je dolazilo do primanja dara od strane ljudi uposlenih u UIO. Istakao je da je Tužilaštvoimalo troškove na ime vještačenja po vještaku finansijske struke u iznosu od 300 KM, te u odnosu na optuženog S.K. predložio troškove u iznosu od 100 KM,s obzirom da je nalaz vještaka rađen u odnosu na sva tri optužena. Smatra da je sankcija u zakonskom okviru i da je prihvatljiva, te je predložio da je Sudprihvati, uz uvjerenje da će predložena kazna efikasno djelovati na optuženog, u smislu generalne i specijalne prevencije. 12. Branilac optuženog, advokat A. O., na ročištu održanom dana 13.07.2017. godine, potvrdio je kako odbrana smatra da je sporazum takav da možeda zadovolji ono što je njegov branjenik uradio u ovoj priči i predložio da Sud izrekne predloženu sankciju. 13. Da je optuženi zaista kriv za radnje i djelo koje priznaje, po ocjeni Suda, proizlazi, ne samo iz njegovog priznanja, nego i iz dokaza prezentovanihod strane Tužilaštva i to: Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog A. S., Tužilaštva BiH broj T20 0 KTO 0007850 14 od 19.06.2014. godine; Zapisnik o ispitivanjuosumnjičenog S. K., Tužilaštva BiH broj T20 0 KTO 0007850 14 od 13.01.2017. godine; Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog K. Č., Tužilaštva BiH broj T20 0KTO 0007850 14 od 31.01.2017. godine; Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog K. Č., Tužilaštva BiH broj T20 0 KTO 0007850 14 od 01.02.2017. godine, satranskriptom i CD-om; Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog K. Č., Tužilaštva BiH broj T20 0 KTO 0007850 14 od 06.02.2017. godine, sa transkriptom i CD-om;Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog K. Č., Tužilaštva BiH broj T20 0 KT 0004395 12 od 18.06.2014. godine; Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog K. Č.,Tužilaštva BiH broj T20 0 KTO 0007850 14 od 02.10.2014. godine; Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog K. Č., Tužilaštva BiH broj T20 0 KTO 0007850 14 od14.10.2014. godine; Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog K. Č., Tužilaštva BiH broj T20 0 KTO 0007850 14 od 15.10.2014. godine; Zapisnik o ispitivanjuosumnjičenog K. Č., Tužilaštva BiH broj T20 0 KTO 0007850 14 od 29.10.2014. godine; Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog H. B., Državne agencije zaistrage i zaštitu broj 16-02/5-18/12 od 24.09.2012. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka N. O., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0007850 14od 03.07.2014. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka H. M., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0007850 14 od 01.07.2014. godine; Zapisnik osaslušanju svjedoka H. L., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0007850 14 od 03.07.2014. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka A. S.,Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0007850 14 od 07.07.2014. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka D. S., Tužilaštvo Bosne i Hercegovinebroj T20 0 KTO 0007850 14 od 07.07.2014. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka A. K., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0007850 14 od11.01.2017. godine sa prilozima drugih izjava koje čine sastavni dio ovog zapisnika; Zapisnik o saslušanju svjedoka B. N., Tužilaštvo Bosne i Hercegovinebroj T20 0 KTO 0007850 14 od 09.07.2014. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka E. R., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0007850 14 od10.07.2014. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka A. M., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0007850 14 od 10.01.2017. godine; Zapisnik osaslušanju svjedoka F. H., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 000389 07 od 29.11.2012. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka E. C.,Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 000389 07 od 21.01.2013. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka H. S., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine brojT20 0 KTO 000389 07 14 od 29.01.2013. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka E. Ć., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0007850 14 od10.07.2014. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka M. H., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0007850 14 od 08.07.2014. godine; Zapisnik osaslušanju svjedoka C. M., Državna agencija za istrage i zaštitu broj 16-02/3-95/12 od 08.11.2012. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka F. H., TužilaštvoBosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 000389 07 od 03.12.2012. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka N. D., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0KTO 0007850 14 od 10.07.2014. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka O. J., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0007858 14 od 20.06.2014.godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka D. S., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0007850 14 od 26.06.2014. godine; Zapisnik o saslušanjusvjedoka E. N., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0007850 14 od 11.07.2014. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka A. Č., Državna agencijaza istrage i zaštitu broj 17-02/3-35/10 od 14.07.2010. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka A. Č., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 000785014 od 14.07.2014. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka A. Č., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0000389 07 od 05.11.2015. godine;Zapisnik o saslušanju svjedoka A. Č., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0000389 07 od 17.11.2015. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka D.G., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 000389 07 od 13.11.2012. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka D. G., Tužilaštvo Bosne i Hercegovinebroj T20 0 KTO 0007850 14 od 10.07.2014. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka M. O., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine strogo pov. 3/10 od 02.06.2010.godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Š. M., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0007850 14 od 11.07.2014. godine; Zapisnik o saslušanjusvjedoka A. P., Državna agencija za istrage i zaštitu, broj 16-02/2-9/11 od 17.02.2011. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka A. P., Državne agencije zaistrage i zaštitu, broj 16-04/3-18/17 od 30.01.2017. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka M. J., Državna agencija za istrage i zaštitu broj 16-02/3-1/13 od14.01.2013. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka N. B., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0000389 07 od 12.10.2015. godine; Zapisnik osaslušanju svjedoka N. M., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0000389 07 od 05.11.2015. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka D. Š.,Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0000389 07 od 14.07.2016. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka E. K., Državna agencija za istrage izaštitu broj 16-14/1-2-317/12 od 08.11.2012. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka E. K., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0000389 07 od27.11.2015. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka F. J., Državna agencija za istrage i zaštitu broj 16-04/2-79/15 od 01.06.2015. godine; Zapisnik osaslušanju svjedoka F. J., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0000389 07 od 04.07.2016. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka N. A.,Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0000389 07 od 17.12.2015. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka A. B., Tužilaštvo Bosne i Hercegovinebroj T20 0 KTA 0010707 15 od 24.06.2015. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka B. B., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0000389 07 od27.04.2016. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka N. K., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0000389 07 od 27.04.2016. godine; Zapisnik osaslušanju svjedoka J. G., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0000389 07 od 18.04.2016. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Dž. H.,Državna agencija za istrage i zaštitu broj 16-04/3-19/17 od 30.01.2017. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka Z. K., Državna agencija za istrage i zaštitubroj 16-14/1-04-1-538-22/11 od 27.01.2017. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka J. S., Državna agencija za istrage i zaštitu broj 16-14/1-04-1-538-17/11od 26.01.2017. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka M. A., Državna agencija za istrage i zaštitu broj 16-04/3-17/17 od 27.01.2017. godine; Zapisnik osaslušanju svjedoka E. G., Državna agencija za istrage i zaštitu broj 16-04/3-23/17 od 02.02.2017. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka F. P., TužilaštvoBosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0007850 14 od 24.01.2017. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka B. J., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0KTO 0007850 14 od 26.01.2017. godine; Zapisnik o saslušanju svjedoka H. L., Tužilaštvo Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTO 0007850 14 od 06.02.2017.godine; Izvještaj o vještačenju Državne agencije za istrage i zaštitu broj P-16-10/2-04-3-464-356/12 od 18.12.2014. godine, sa DVD; Izvještaj o poduzetimmjerama i radnjama, Državne agencije za istrage i zaštitu, broj P-16-02/3-04-1-111-335/13 od 15.07.2014. godine; Službena zabilješka Tužilaštva BiH brojT20 0 KT 0000389 07 od 29.10.2012. godine; Akt Uprave za indirektno oporezivanje broj 05/3-09-2-80-2/17 od 03.01.2017. godine; Akt Uprave za indirektnooporezivanje broj 05/1-17-1-38-1122/13 od 01.10.2015. godine; Rješenje Suda Bosne i Hercegovine o određivanju privremene mjere zabrane otuđenja iraspolaganja imovinom – nekretninama, broj S1 2 K 012740 13 Krn od 01.04.2013. godine; Rješenje Suda Bosne i Hercegovine o određivanju privremenemjere zabrane otuđenja i raspolaganja imovinom – nekretninama, izmjena, broj S1 2 K 012740 13 Krn od 15.04.2013. godine; Naredbe Uprave za indirektnooporezivanje BiH od 23.04.2004. godine, 20.05.2004. godine, 02.07.2004. godine, 29.09.2004. godine, 30.09.2004. godine, 13.01.2005. godine, 21.02.2006.godine, 05.04.2006. godine, 07.11.2008. godine, 21.12.2009. godine, 28.12.2009. godine, 08.01.2010. godine, 19.01.2009. godine i od 30.03.2011. godine;Akt Uprave za indirektno oporezivanje BiH broj ... od 01.10.2015. godine; Nalaz vještačenje vještaka N. D. od 27.09.2011. godine, sa aktom od 30.09.2011.godine; Naredba za vještačenje Tužilaštva BiH broj T20 0 KT 0001332 11 od 08.09.2011. godine; Akt Državne agencije za istrage i zaštitu, broj ... od11.11.2013. godine; Akt Uprave za indirektno oporezivanje BiH broj ... od 06.01.2017. godine, sa prilozima i CD-om; Akt Državne agencije za istrage i zaštitu,broj ... od 16.01.2017. godine, sa CD-om; Rješenje o registraciji subjekta „O.“ d.o.o. od 15.01.2008. godine, rješenje o registraciji od 02.06.2009. godine,rješenje o registraciji od 22.10.2010. godine; Rješenje o registraciji KS „O“ d.o.o. od 30.10.2006. godine, rješenje o registraciji od 13.12.2006. godine, rješenjeo registraciji od 25.01.2007. godine; Rješenje o registraciji subjekta „J.“ d.o.o., sa propratnom dokumentacijom; Rješenje o registraciji subjekta „E.“ d.o.o., sapropratnom dokumentacijom; Sporazum o vansudskom poravnanju od 09.12.2010. godine i Odluka UIO od 23.03.2005. godine uz Odluku o provođenjupostupka za međunarodnu konkurenciju za vršenje usluga; Presuda Suda BiH broj U-1256/05 od 28.11.2007. godine; Izvještaj o finansijskoj istrazi Državneagencije za istrage i zaštitu broj ... od 21.09.2012. godine; Izvještaj o proširenoj finansijskoj istrazi Državne agencije za istrage i zaštitu broj ... od 18.06.2013.godine; Akt Državne agencije za istrage i zaštitu sa prilogom DVD na kojem se nalaze dokazi Finansijsko obavještajnog odjeljenja SIPA-e; Stručni nalaz imišljenje stalnog sudskog vještaka finansijske struke A. H., od 04.02.2017. godine; Stručni nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka finansijske struke A. H.,od 07.02.2017. godine; Rješenje Općinskog suda u Sarajevu od 31.01.2008. godine, sa Ugovorom o prodaji nepokretnosti od 13.02.2006. godine; RješenjeOpćinskog suda u Sarajevu od 25.12.2012. godine, sa rješenjem Porezne uprave F BiH od 09.11.2012. godine; Rješenje Općinskog suda u Sarajevu od 03.04.2012. godine, sa Ugovorom o prodaji stana od 22.04.2011. godine; Rješenje Općinskog suda u Sarajevu od 13.04.2011. godine, sa kupoprodajnimugovorom od 07.04.2010. godine; Rješenje Općinskog suda u Sarajevu od 14.04.2011. godine, sa kupoprodajnim ugovorom od 05.05.2009. godine; RješenjeOpćinskog suda u Sarajevu od 12.04.2012. godine, sa Ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 27.05.2010. godine; Rješenje Općinskog suda u Sarajevu od11.04.2012. godine, sa Ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 27.10.2011. godine; Rješenje Općinskog suda u Sarajevu od 10.04.2012. godine, saUgovorom o kupoprodaju nekretnina od 16.05.2011. godine; Akt Općinskog suda u Sarajevu od 24.01.2017. godine, sa Ugovorom o kupoprodaji stana od12.05.2007. godine; Akt Općinskog suda u Sarajevu od 24.01.2017. godine, sa ugovorom o kupoprodaju od 04.09.2008. godine, sa prilozima; Akt Državneagencije za istrage i zaštitu od 06.02.2017. godine, sa aktom Ureda za razmatranje žalbi BiH od 01.02.2017. godine; Izvod iz kaznene evidencije za S. K. od03.02.2017. godine; Akt Interpol-a od 01.06.2016. godine; Izvod iz kaznene evidencije MUP Kantona Sarajevo broj ... od 29.01.2016. godine; Izvještaj opočinjenom krivičnom djelu i izvršiocima, Državne agencije za istrage i zaštitu, broj ... od 03.03.2011. godine; Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu iizvršiocima, Državne agencije za istrage i zaštitu, broj ... od 18.06.2014. godine; Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu i izvršiocima, Državne agencije zaistrage i zaštitu, broj 16-02/2-04-01-538-/11-KU-8 od 04.07.2011. godine; Rješenje Tužilaštva BiH brojT20 0 KTO 0007850 14 od 10.05.2017. godine, kojimse vještaku finansijske struke prof. dr. sci. A. H. određuje nagrada za izradu pismenog nalaza za izvršeno ekonomsko vještačenje u iznosu od 300,00 KM. 14. Odbrana je potvrdila da posjeduje prezentirane dokaze na kojima se optužnica zasniva. Branilac i optuženi nisu imali prigovora na uložene dokaze. 15. Sud je bio u obavezi razmotriti relevantne dokaze optužbe u cilju utvrđivanja da li dokazi potkrijepljuju navode optužnice i priznanje kriviceoptuženog, te da li iz opisanih radnji optuženog proizlaze sva bitna obilježja bića krivičnog djela Davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZBIH. 16. U tom smislu Sud je, prvenstveno iz Rješenja o registraciji Općinskog suda u Tuzli od 15.01.2008. godine, te rješenja Osnovnog suda u Banja Luciod 30.10.2006. godine, utvrdio da je osnivač pravnog lica „O.“ d.o.o. S., te pravnog lica „KS O.“ d.o.o. L. optuženi S. K.. 17. Prilikom ispitivanja osumnjičenog S. K. u istrazi, isti je u potpunosti priznao izvršenje krivičnog djela, te detaljno opisao način rada i uvoza tekstila, tedogovore sa tadašnjim direktorom Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (UIO BiH) K. Č., kao i način na koji je istom davao novac zausluge koje mu je obezbijedio prilikom uvoza tekstilne robe u BiH. 18. Tako iz zapisnika o ispitivanju osumnjičenog S. K. broj: T20 0 KTO 0007850 14 od 13.01.2017. godine, proizlazi da se uvozom tekstilne robe izTurske i Mađarske bavi od 2000. godine, kada UIO nije ni postojala, te da su u to vrijeme na isti način radile i firme A. S. kao i druge firme. U kontakt sa K.Č.stupio je 2007/08 godine preko A. K. i dogovorio je sa istim da mu se roba ne zadržava, a on će mu zauzvrat, za svaki uvezeni kamion tekstilne robe davatipo 1.000 KM. Isti takav dogovor napravio je i A.S., nakon čega su njih dvojica postali najveći uvoznici tekstila. Pojasnio je da je Uprava jedan ogromansistem, te da su novac morali davati i šefovima carinskih ispostvava na koje ih je K.Č. Slao kao i običnim carinicima, kako bi njihov dogovor b io ispoštovan.Plaćanja K.Č. išla su u kešu i novac mu je davao u njegovoj kancelariji u UIO u Banja Luci, zatim u hotelu Š. u B. L., te u njegovom stanu u Sarajevu. Čestoje novac davao zajedno sa A.S. u hotelu Š. u B. L. gdje je K.Č. boravio kada je bio u B. L.. Sjeća se da je sa A.S. bilo problema oko broja kamiona, te je iz tograzloga K.Č. počeo donositi dokumente iz UIO iz kojih se vidi broj uvoza njihovih firmi kako ga niko ne bi mogao prevariti za broj kamiona. Pojasnio je da jedavanje novca K.Č. trajalo sve do njegovog odlaska iz UIO, odnosno do februara 2011. godine, dodajući da je u petom mjesecu 2010 godine otišao naizdržavanje kazne zatvora i za to vrijeme novac su K.Č. predavali ljudi iz njegove firme. Potvrdio je da je u periodu od 2007-2011. godine imao nešto više od400 uvoza za firme „O.“ d.o.o. i „KS O.“ d.o.o., odnosno da je za navedeni period K.Č. dao više od 400.000,00 KM u kešu. 19. Iz zapisnika o ispitivanju osumnjičenog A.S. u Tužilaštvu BiH dana 19.06.2014. godine, proizlazi da mu je S. K. u toku 2007. godine, rekao da jeuspostavio kontakt sa K.Č. u vezi sa plaćanjem prilikom uvoza tekstilne robe, kao i da je K.Č. preko A. Š. omogućio „S.“ da pređe u B. na carinjenje. Naveo jeda je u ljetnom periodu 2009. godine u njegovoj firmi u Matuzićima održan sastanak na kojem su između ostalih bili prisutni K.Č. i S. K., a u vezi sa uvozom iplaćanjem robe. 20. Nadalje, iz iskaza svjedoka F. P. broj: T20 0 KTO 0007850 14 od 24.01.2017. godine, proizlazi da mu je S. K. govorio da je K.Č. morao mjesečnoplaćati određeni iznos novca, ali ne zna koji je to iznos niti mu je K.Č. htio reći. 21. Dakle, Sud je na osnovu svih provedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te priznanja krivnje, utvrdio da je optuženi S. K., na način,mjesta i vremena kako je to navedeno u izreci ove presude, počinio krivično djelo Davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav 1. KZ BiH. 22. Iz opisa djela i sadržaja prezentiranih dokaza, te iz činjenice da je optuženi priznao djelo, nesumnjivo proizlazi zaključak da je optuženi u vršenjuradnji postupao sa direktnim umišljajem, te u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio sposoban za rasuđivanje i u mogućnosti da shvati i razumije značaj svojihradnji, kao i da je potpuno sposoban da donese odluku i da shvati njen značaj. 23. Za krivično djelo Davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. Zakon je propisao kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci do 5 godina. Odlučujući ovrsti krivične sankcije, te visini kazne, Sud je od olakšavajućih okolnosti na strani optuženog imao u vidu samo priznanje izvršenja krivičnog djela što je uvelikoj mjeri doprinijelo ekonomičnosti postupka, zatim saradnju sa Tužilaštvom od samog početka istrage, činjenicu na koju je tužilac posebno ukazao, a toje da je optuženi detaljno pojasnio izvršenje djela i objasnio činjenice i okolnosti koje su u mnogome pomogle Tužilaštvu BiH da okonča istragu i podigneoptužnicu u konkretnom predmetu. Sud je prilikom odlučivanja cijenio i porodične prilike optuženog, da je oženjen, otac troje djece od kojih je jednomalodobno. Od otežavajućih okolnosti, Sud je imao u vidu raniju osuđivanost optuženog . Nakon ocjene svih činjenica i okolnosti, Sud je optuženom izrekaokaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, cijeneći da će se sa ovakvom krivičnopravnom sankcijom postići svrha kažnjavanja, kako specijalna, tako igeneralna prevencija. 24. Sud je na osnovu člana 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, optuženog S. K. obavezao da naknadi troškove krivičnogpostupka i to dijela troškova koje je imalo Tužilaštvo BiH, a odnose se na vještačenje po vještaku finansijske struke A. H., u iznosu od 100,00 KM i troškovapaušala u iznosu od 200,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude. ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA SUDIJA Pravni savjetnik Mersiha Ajanović Biljana Ćuković PRAVNA POUKA: Protiv ove presude dozvoljena je žalba Apelacionom vijeću ovog Suda u roku od 15 dana od dana prijema iste. Žalba se ne može izjavitina krivičnopravnu sankciju. [1] Tužilac je na ročištu održanom dana 13.07.2017. godine, nakon pauze, uložio u sudski spis e-mail zaprimljen istog dana od službenika UIO u kojem senavodi da prema službenoj evidenciji UIO, pravno lice „S.“ S. sa danom 13.07.2017. godine nema dospjelih, a neizmirenih obaveza
Odluka Ustavnog suda BiH kojom se odbija kao neosnovana apelacija T.G. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda RS broj 11 0 K 016947 16 Kž 3 od 26.01.2017. vezano za krivično djelo Nesavjestan rad u službi Bosna i Hercegovina 19.04.2017 korupcija
Presuda Suda BiH br. S1 2 K 024637 17 K od 13.03.2017. kojom se optužena M.A. proglašava krivom za krivično djelo Organizovani kriminal u vezi s krivičnim djelom Zloupotreba položaja s uvjetnom osudom 17.03.2017 sud bih,korupcija BOSNA I HERCEGOVINA БОСНА И ХЕРЦЕГОВИНА SUD BOSNE I HERCEGOVINE СУД БОСНE И ХЕРЦЕГОВИНE Predmet broj: S1 2 K 024637 17 K Datum: objavljivanja 13. marta 2017 godine pismenog otpravka 17. marta 2017 godine Pred pretresnim vijećem u sastavu: sudija Goran Radević, predsjednik vijeća sutkinja Jasmina Ćosić Dedović sudija Nenad Šeleda u predmetu TUŽILAŠTVO BOSNE I HERCEGOVINE protiv optužene M.A. PRESUDA Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Kasim Halilčević Izabrani branilac: N.D., advokatica iz M. Zapisničar: M.Č., pravni savjetnik – asistent Broj: S1 2 K 024637 17 K Sarajevo, 13. marta 2017. godine U IME BOSNE I HERCEGOVINE! Sud Bosne i Hercegovine, Odjel II za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju, u pretresnom vijeću(vijeće) sastavljenom od sudije Gorana Radevića kao predsjednika vijeća, te sutkinje Jasmine Ćosić Dedovići sudije Nenada Šelede kao članova vijeća, uz sudjelovanje pravnog savjetnika – asistenta Muhameda Čučkau svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optužene M.A. iz M., zbog krivičnog djela Organizovanikriminal iz člana 250. stav 4. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH), u vezi sa krivičnim djelomZloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 1. KZ BiH, sve u vezi sa članom 31. KZ BiH i krivičnogdjela Iznuda iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZFBiH) , p o optužnici Tužilaštva Bosne i Hercegovine, broj T20 0 KTO 0007967 14 od 11. jula 2016. godine, potvrđenoj 29. jula 2016. godine, nakon održanog ročišta za razmatranje sporazuma o priznanju krivice ipretresa za izricanje krivičnopravne sankcije , održanih u prisustvu tužioca Tužilaštva BiH Kasima Halilčevića, optužene lično i njezine izabrane braniteljice, advokatice N.D. iz M., postupajući u smislu odredbe člana 231.Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP BiH), dana 13. marta 2017. godine donio je i javnoobjavio sljedeću P R E S U D U Optužena: M.A. , rođene P., kći M. i B. rođene M., rođena ...godine u M., JMBG ..., nastanjena na adresi ..., Č.,državljanka B.H. i R.H., Hrvatica, po zanimanju turistički tehničar sa završenom srednjom stručnom spremom,student, udata, majka jednog malodobnog djeteta, lošeg imovnog stanja, neosuđivana, ne vodi se drugikrivični postupak, KRIVA JE ŠTO JE: U periodu od oktobra 2012. godine do marta 2014. godine, osoba B.K., kao šef Terenskog centra M.-Službeza poslove sa strancima, organizovao i rukovodio grupom za organizovani kriminal, kojoj su kao pripadnicipristupili osoba J.K., inspektor u Terenskom centru M.-Službe za poslove sa strancima, osoba C.L., direktorhotela S. M. i odgovorno lice u pravnom licu G.&C. d.o.o. Č., osoba V.P., direktor u pravnom licu V. d.o.o. Č., ioptužena A.M., a koja grupa je djelovala na način što su B.K. i J.K. iskoristili i prekoračili granice svojihslužbenih ovlaštenja, te što nisu izvršili svoje službene dužnosti, postupajući suprotno odredbama člana21.stav 2., 52., 53., 60., 62., 87., 88. i 89. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (Sl. gl.BiH br .36/08 i87/12) i člana 16. Zakona o službi za poslove sa strancima (Sl. gl. BiH br.54/05 i 36/08), uz pomoć L.C., V.P.,A.M. i pravnog lice V. d.o.o. Č., te na način što su svi članovi grupe uputili ozbiljne prijetnje stranimdržavljanima koji borave na području Bosne i Hercegovine da će B.K. i J.K. iskoristiti svoja ovlaštenja u Službiza poslove sa strancima da istima onemoguće sticanje i produženje dozvola za boravak i da protiv istihdonesu rješenja o protjerivanju iz Bosne i Hercegovine, te uputili ozbiljne prijetnje da će B.K. i J.K. iskoristitisvoja ovlaštenja, uticaj i poznanstva sa drugim uticajnim službenim osobama u državnim, federalnim ikantonalnim institucijama, kako bi se protiv stranih državljana, predstavništa stranih nevladinih organizacijaregistrovanih na području Bosne i Hercegovine i pravnih lica kojim upravljaju strani državljani pokrenulikrivični i prekršajni postupci i donijela rješenja o zabrani obavljanja djelatnosti, a koje radnje su pripadnicigrupe poduzimali u skladu sa međusobnim dogovorom i u skladu sa uputama i naredbama B.K., sve sa ciljemkako bi prisilili strane državljane koji borave na području Bosne i Hercegovine, predstavništva stranihnevladinih organizacija registrovanih na području Bosne i Hercegovine i druga pravna lica kojima upravljajustrani državljani na području Bosne i Hercegovine da poduzmu radnje na štetu svoje i tuđe imovine, te da nataj način pripadnici grupe pribave sebi imovinsku koristi, na način što su B.K., J.K., V.P. i A.M. – zajedno: U periodu od polovine mjeseca oktobra 2013. godine do kraja 2013. godine, na području M. i M., B.K., kaošef Terenskog centra Mostar-Službe za poslove sa strancima, i J.K., kao inspektor Terenskog centru Mostar-Službe za poslove sa strancima, zloupotrijebili granice svojih službenih ovlaštenja, u skladu sa prethodnimmeđusobnim dogovorom sa V.P. i A.M., na način što su, V. i A.M. postupajući po uputama i naredbama B.K. iJ.K., a J.K. postupajući po nalozima B.K., zajedničkim djelovanjem uputili ozbiljne prijetnje kako bi prisililistrane državljane da poduzmu radnje na štetu svoje imovine, sve ciljem pribavljanja protupravne imovinskekoristi, i to tako što su dana 18.10.2013. godine B.K. i J.K., postupajući suprotno odredbama člana 87., 88. i21. stav 2. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (Sl. gl.BiH br .36/08 i 87/12), italijanskom državljaninuL.D.L., vlasniku pravnog lica S.A. d.o.o. M. izdali potvrdu o prijavi boravka broj:… Službe za poslove sastrancima, iako su znali da isti ne ispunjava uslove za izdavanje potvrde, obzirom da je privremeno boraviona teritoriji Bosne i Hercegovine. duže od 90 dana u periodu od 6 mjeseci, a zatim V.P. i A.M. u više navratauputile ozbiljne prijetnje L.D.L. i B.B., direktoru pravnog lica S.A. d.o.o. M., koje prijetnje su se ogledale utome da će B.K. i J.K. donijeti rješenje o protjerivanju L.D.L. sa teritorija Bosne i Hercegovine, iz razloga jer jeisti boravio na teritoriji BiH nakon proteka prava na bezvizni boravak, iako su B. i J. istom prethodno izdalipotvrdu o prijavi boravka broj:… kojom su potvrdili da L.D.L. ispunjava uslove za privremeni bezvizni boravaku BiH, nakon čega je J.K. dana 24.10.2013.godine izvršio inspekcijski nadzor u poslovnim prostorijamapravnog lica S.A. d.o.o. M. gdje je utvrdio da je period bezviznog prava na boravak L.D.L. na teritoriji Bosne iHercegovine istekao, i da isti boravi na teritoriji Bosne i Hercegovine suprotno odredbi člana 21. stav 2.Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (Sl. gl.BiH br .36/08 i 87/12), iako su ove činjenice od ranije bilapoznate B. i J., kojom prilikom je oduzeo putnu ispravu, a da istom nije uručio potvrdu o privremenom oduzimanju stvari, čime je postupio suprotno odredbama člana 16. Zakona o službi za poslove sa strancima(Sl.Gl.BiH br.54/05, 36/08), i istovremeno mu naložio da se narednog dana, odnosno 25.10.2013.godine, javiu prostorije Terenskog centra Mostar, te su dana 25.10.2013.godine u jutarnjim satima, prije nego što seL.D.L. javio u prostorije Terenskog centra M. shodno uputama J.K., V.P. i A.M. saopštile L.D.L. da one imajuprijatelje koji će mu pomoći da izbjegne posljedice nezakonitog boravka u Bosni i Hercegovini, nakon čega suse istog dana L.D.L. i B.B., u skladu sa prethodnim uputama J.K., javili u službene prostorije Terenskogcentra M., gdje su sreli V.P. na izlazu iz kancelarije koju koristi J.K., gdje je J. potom obavio razgovor saL.D.L. u kojem mu je saopštio da postoje saznanja da se isti bavi nedozvoljenim prometom oružja i zlata, akoje inkriminacije, u cilju da zastraši L.D.L., J. nije unio u Zapisnik o usmenoj izjavi stranke broj:18.10-07.8-12-1-811/13 od 25.10.2013.godine, te L.D.L. potom saopštio da je protekao rok u kojem je dozvoljen bezvizniboravak i da će Služba za poslove sa strancima istom izreći mjeru progona sa teritorije Bosne i Hercegovinena period od 5 godina, dok je V.P. u međuvremenu van prostorija Službe sa strancima B.B. saopštila da joj jeJ.K. rekao da će L.D.L. dobiti izgon iz Bosne i Hercegovine na period od 5 godina jer se sumnjiči da je počiniokrivično djelo nedozvoljeni promet oružja, zlata i srebra i da njoj poznata lica mogu „srediti“ da L.D.L. ne budeprotjeran i da dobije dozvolu boravka u Bosni i Hercegovini, pod uslovom da L.D.L. plati iznos od 30.000,00Eura, nakon čega je V. obavjestila B. da će J.K. napraviti pauzu u razgovoru sa L.D.L., te dala uputu B.B. daL.D.L. za vrijeme pauze saopšti da može dobiti dozvolu boravka ukoliko plati iznos od 30.000,00 eura, a J.K.istovremeno saopštio L.D.L. da će napraviti pauzu iz razloga jer B.B. treba nešto sopštiti L.D.L., da bi potomispred službenih prostorija Terenskog centra M. J.K. nasamo obavio razgovor sa V.P., a B.B. saopštio L.D.L.sadržaj razgovora sa V.P. i njen zahtjev za isplatu novca kako L.D.L. ne bi bio protjeran, da bi nakon pauzeJ.K. u službenim prostorijama L.D.L. i B.B. iznio prijetnju da bi on mogao istog dana donijeti rješenje o izgonuL.D.L. iz BiH i smjestiti ga u Imigracioni centar, ali da to neće učiniti, te saopštio L.D.L. da je potrebno dapristupi u službene prostorije Terenskog centra M. 28.10.2013.godine kako bi istom uručio rješenje oprotjerivanju, te mu izdao potvrdu o privremenom oduzimanju isprava broj:… od 25.10.2013.godine za putnuispravu koju je oduzeo dan ranije, da bi istog dana u večernjim satima V.P. i A.M., obavijestile B.B. i L.D.L. darješenje o protjerivanju neće biti doneseno ukoliko L.D.L. plati traženi iznos, kojom prilikom su B.B. i L.D.L.naveli da mogu platiti najviše 10.000,00 Eura, a na koji iznos V.P. nije pristala, te dana 26.10.2013. godineV.P. saopštila L.D.L. i B.B. da je traženi iznos potkupnine smanjen sa 30.000,00 eura na 20.000,00 eura, nakoji iznos je L.D.L. pristao, ujedno navodeći da se novac nalazi u I. i da ga iz tog razloga ne može odmahisplatiti, nakon čega je V. dana 26.10.2013.godine i 27.10.2013.godine u ostvarenim kontaktima sa L.D.L. iB.B. u više navrata insistirala da isti izvrše isplatu novca, da bi dana 28.10.2013.godine, nakon što se L.D.L.ponovo izjasnio da pristaje da isplati traženi novčani iznos, V.P. saopštila L.D.L. i B.B. da je J.K. rekao daL.D.L. ne treba da pristupi u službene prostorije Terenskog centra M. 28.10.2013. godine radi uručenjarješenja o protjerivanju, pa su dana 29.10.2013. godine V.P. i A.M. obavijestile L.D.L. i B.B. da je neophodnoda L.D.L. pristupi u Terenski centar M. kako bi mu J. vratio prethodno oduzetu putnu ispravu, nakon čega jeJ.K. u prostorijama Terenskog centra M. L.D.L., u prisustvu B.B., vratio prethodno oduzetu putnu ispravu,izdao mu potvrdu o vraćanju oduzetih isprava broj: ... od 29.10.2013. godine, te objasnio da je neophodno daL.D.L. u narednom periodu izađe iz Bosne i Hercegovine, kako bi mu na graničnom prelazu stavili pečat, apotom da se odmah vrati u Bosnu i Hercegovinu, čime J. objasnio L.D.L. kako da prikrije da, suprotnoodredbama člana 21. stav 2. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (Sl. gl.BiH br .36/08 i 87/12), boraviu Bosni i Hercegovini duže od 90 dana u periodu od 6 mjeseci, da bi istog dana u večernjim satima V. ponovozahtjevala od L.D.L. i B.B. da odmah plate dio dogovorene potkupnine, navodeći kao razloga za isplatučinjenicu da je obezbjedila vraćanje pasoša L.D.L., a da preostali dio plate kasnije, kojom prilikom je L.D.L.saopštio V. da čeka da mu novac bude dostavljen iz I., da bi narednog dana 30.10.2013.godine, obzirom daL.D.L.nije platio traženi novčani iznos, V., M.A. i J., zajedno posjetili L.D.L., kojom prilikom je J. po drugi putoduzeo putnu ispravu od L.D.L., kao i potvrdu o vraćanju isprava od 29.10.2013. godine koju mu je izdao danranije, a potom narednog dana 31.10.2013. godine J.K., u skladu sa prethodno dobijenim uputama od B.K.,tražio L.D.L. na adresi stanovanja i istom u više navrata lupao na vrata, a L.D.L. je uslijed straha odbio daotvori vrata i stupio u kontakt sa advokatom J.B., te su po dolasku advokata J.B., L.D.L., B.B. i advokat J.B.otišli u Terenski centar M., u skladu sa uputama J.K., gdje im je J. saopštio da je L.D.L. boravio na teritorijiBosne i Hercegovine duže od 90 dana u 6 mjeseci, te da ne posjeduje radnu dozvolu, a koje činjenice su iranije bile poznate J., nakon čega su B. i J. na licu mjesta uručili L.D.L. Rješenje o protjerivanju sa teritorijeBosne i Hercegovine na period od 5 godina broj: … od 29.10.2013. godine kojim se nalaže istom da napustiteritorij Bosne i Hercegovine u roku od 3 dana, kao i Rješenje kojim se L.D.L. stavlja pod nadzor broj: … od31.10.2013. godine, a u kojem rješenju je navedeno da se L.D.L. nije odazvao pozivu za uručenje rješenja oprotjerivanju dana 31.10.2013.godine, iako mu pomenuti poziv nikada nije uručen, te iako je L.D.L. rekao danije dužan da pristupi u službene prostorije dana 31.10.2013.g., da bi potom B. i J., u cilju kako bi opravdalidonošenje navedenog rješenja o stavljanju pod nadzor, naknadno sačinili Poziv za L.D.L. od29.10.2013.godine kojim se isti poziva da dana 31.10.2013. godine pristupi u Terenski centar M. radi uručenjarješenja, te na pozadini navedenog poziva napisali- Nije htio preuzeti 29.10.2013., da bi dana10.11.2013.godine u restoranu E.K. u M., V. i M.A. održale sastanak sa B.B. i prikrivenim istražiteljm Državneagencije za istrage i zaštitu kodnog imena S., kojom prilikom su V. i M.A., postupajući shodno međusobnom dogovoru i naredbama B. i J., zahtijevale isplatu iznosa od 20.000,00 eura, i to na način da L.D.L. odmahisplati prvi dio avansa u iznosu od 2.500,00 KM, a da se drugi dio avansa u iznosu od 2.500,00 KM isplatisljedećeg dana, nakon što B. i J. donesu novo rješenje kojim se izrečena mjera protjerivanja od 5 godinasmanji na 1 godinu i nakon što vrate putnu ispravu L.D.L., uz obećanje da će L.D.L. uskoro ponovno bitiodobren boravak u Bosni i Hercegovini, nakon čega je istog dana prikriveni istražitelj S., postupajući u skladusa naredbom Suda Bosne i Hercegovine o primjeni posebne istražne radnje iz člana 116. stav 2. tačka e) i f)Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (korištenje prikrivenog istražitelja i simulirano davanjepotkupnine), isplatila V. i M.A. dio traženog iznosa od 2.500,00 KM, a istog dana prije ponoći V., u skladu sauputama J., kontaktirala prikrivenog istražitelja S. sa zahtjevom za hitan sastanak, a potom S., koja senalazila u društvu B.B., u prostorijama benzinske pumpe G. u M., vratila prethodno primljeni dio novcaisplaćen na ime potkupnine, uz obrazloženje da isplaćeni iznos nije dovoljan, te da se S. javi kada budespremna platiti ukupnu traženu potkupninu u iznosu od 20.000,00 eura, nakon čega je narednih danaprikriveni istražitelj kodnog imena S. održavala telefonske kontakte sa V., a V. održavala kontakte sa B., J. iM.A. povodom međusobnog dogovaranja o daljem postupanju u vezi sa isplatom potkupnine, pa je V.,shodno međusobnom dogovoru i naredbama B. i J., dogovorila susret sa S. za dan 14.11.2013.godine oko20.30 časova u hotelu E. u M., kojem sastanku su V.P. i M.A. pristupile na dogovoreno mjesto oko 19,45časova, ali je J.K. uočio veliki broj policijskih auta u M., te putem telefona pozvao V. i naredio joj da odmahnapusti hotel E. i da prekine svaku dalju komunikaciju sa S., B.B. i L.D.L., te su se nakon navedenogtelefonskog razgovora V., M.A. i J. sastali na parkingu u blizini hotela B.u M., kojom prilikom je J. putemtelefona pozvao B.K. i saopštio mu da odustaju od daljih radnji vezanih za isplatu dijela potkupnine, nakončega je B. pitao „ Jel ispaljot “, a J. potvrdio, a u isto vrijeme prikriveni istražitelj S. je pristupila u hotel E., kojisu prethodno napustile V. i M.A., te su se potom oko 20,45 časova ispred stambene zgrade u kojoj živi B.K., uul…. M., u cilju daljeg dogovaranja sastali B., J., V. i ANA, da bi dana 27.11.2013. godine Sektor za imigraciju-Ministarstva sigurnosti …, kao drugostepeni organ, donio rješenje kojim se prvostepeno rješenje broj: … od29.10.2013. godine poništava i predmet vraća na ponovni postupak iz razloga jer je Terenski centar M.-Službe za poslove sa strancima propustio da obrazloži razloge za izricanje maksimalnog perioda zabraneulaska od 5 godina u BiH L.D.L., nakon čega je B.K., u dogovoru sa J.K., u ponovljenom postupku dana13.12.2013.godine donio rješenje broj: … Terenskog centra M. kojim je mjeru zabrane ulaska protiv L.D.L.skratio sa 5 godina na 3 godine i kojim je istom ostavio rok od 7 dana za dobrovoljno napuštanje BiH, kao irješenje broj: … od 13.12.2013. godine kojim se L.D.L. stavlja pod nadzor u Imigracijski centar radi osiguranjarješenja o protjerivanju sa teritorije BiH, koje je doneseno s ciljem daljeg zastrašivanje L.D.L. i koje je bilo usuprotnosti sa rješenjem broj: … kojim je data mogućnost L.D.L. da dobrovoljno napusti BiH u roku od 7dana, nakon čega su istog dana, odnosno 13.12.2013. godine, službenici Terenskog centra M. postupajući porješenju kojim se L.D.L. stavlja pod nadzor predali istog službenicima Imigracionog centra, a B.K. informisaodirektora Službe za poslove sa strancima M.D. da je donio rješenje o protjerivanju protiv L.D.L., ali urazgovoru sa istim prećutao da je donio i rješenje o stavljanu pod nadzor L.D.L. u Imigracioni centar, nakončega je M.D., nakon saznanja da je L.D.L. odvezen u Imigracioni centar, donio rješenje kojim se poništavarješenje Terenskog centra M. broj: … o stavljanju L.D.L. pod nadzor u Imigracioni centar, a potom je dana14.12.2013.godine L.D.L. dobrovoljno napustio teritoriju Bosne i Hercegovine, nakon čega je B.K. dana30.12.2013.godine, u namjeri da opravda donošenje rješenje od 29.10.2013.godine kojim je izrečenanajstrožija mjera zabrane ulaska u BiH u trajanju od 5 godina, u CIDA bazu podataka Službe za poslove sastrancima svjesno unio netačne informacije o umješanosti L.D.L. u nedozvoljnu trgovinu zlatom i drugimplemenitim metalima, ČIME JE Optužena M.A. počinila krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 4. KZ BiH, u vezi sa krivičnimdjelom Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 1. KZ BiH, sve u vezi sa članom 31. pomenutogzakona i krivično djelo Iznuda iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH , Pa joj Sud na osnovu članova 48., 53., 58. i 59. KZ BiH izriče : U V J E T N U O S U D U Optuženoj M.A. - za krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 4. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelomZloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 1. KZ BiH, sve u vezi sa članom 31. KZ BiH,utvrđuje se kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, koja neće izvršiti ako optužena u vremenuprovjere od 2 (dvije) godine, od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo, - dok se za krivično djelo Iznuda iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH utvrđuje kaznazatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, koja se neće izvršiti ako optužena u vremenu provjere od 2(dvije) godine, od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo, pa se Optuženoj M.A. UTVRĐUJE JEDINSTVENA KAZNA ZATVORA U TRAJANJU OD 1 (JEDNE) GODINE I 10 (DESET) MJESECI TE ISTOVREMENO ODREĐUJE DA SE OVA KAZNA NEĆE IZVRŠITI AKO OPTUŽENA U VREMENUPROVJERE OD 3 (TRI) GODINE I 6 (ŠEST) MJESECI, OD DANA PRAVOSNAŽNOSTI PRESUDE NEPOČINI NOVO KRIVIČNO DJELO. Na osnovu člana 69. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, u vezi sa članom 74. istog zakona, optuženoj se izriče : MJERA ODUZIMANJA PREDMETA Od optužene M.A. se trajno oduzimaju predmeti upotrijebljeni pilikom izvršenja ovih krivičnih djela i to: mobilnitelefon marke „Nokia“ 3110c sa SIM karticom „Eronet“ SN broj: ..., mobilni telefon marke „Samsung“ GT-15500 i mobilni telefon marke „Huawei“ G5520 sa SIM karticom „Hej“ SN broj: ..., a koji predmeti su oduzetipo p otvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Državne agencije za istrage i zaštitu BiH, broj ... od 26.februara 2014. godine . Na osnovu člana 198. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH Sud oštećene upućuje da eventualneimovinskopravne zahtjeve ostvaruju u parničnom postupku . Na osnovu člana 188. stav 4. u vezi sa članom 185. stav 2. Zakona o krivičnom postupku BiH optužena seoslobađa od obaveze nadoknade troškova krivičnog postupka. O b r a z l o ž e nj e I. optužba 1. Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (Tužilaštvo BiH, Tužilaštvo) je optužnicom, broj T20 0 KTO 0007967 14od 11. jula 2016. godine , optužilo je kod Suda Bosne i Hercegovine (Sud BiH, Sud) fizička lica K.B, K.J.,P.V., C.L., M.A. te pravno lice V. d.o.o. Č., zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djeloOrganizovani kriminal iz člana 250. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine u vezi sa krivčnim djelomZloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. istog zakona i krivičnim djelom Iznuda iz člana 295. KZFederacija BiH, kao i druga krivična djela po navedenoj optužnici Tužilaštva, i to optuženu M.A. da jepočinila krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 4. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelomZloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 1. KZ BiH, sve u vezi sa članom 31. pomenutogzakona i krivično djelo Iznuda iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, koja optužnica jepotvrđena od strane ovog suda dana 29. jula 2016. godine . 2. Na ročištu održanom dana 8. novembra 2016. godine, optužena M.A. (optužena) se izjasnila da nije krivaza krivično djelo koje joj se stavlja na teret, nakon čega je predmet upućen prethodnom pretresnom vijećuradi održavanja glavnog pretresa. II. sporazum o priznanju krivnje 3. Dana 20. decembra 2016. godine Sud BiH je zaprimio Sporazum o priznanju krivnje, zaključen izmeđuTužilaštva BiH i optužene M.A., broj T20 0 KTO 0007967 14 od 15. decembra 2016. godine , kojim jeoptužena M.A. priznala krivicu za krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 4. KZ BiH, u vezisa krivičnim djelom Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 1. KZ BiH, sve u vezi sa članom 31. pomenutog zakona i krivično djelo Iznuda iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH , na načinkako je to opisano u optužnici Tužilaštva (Sporazum). 4. Zaključenim Sporazumom optužena M.A. je prihvatila da joj se za krivično djelo Organizovani kriminal izčlana 250. stav 4. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelom Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav1. KZ BiH, sve u vezi sa članom 31. KZ BiH, utvrdi kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, koja seneće izvršiti ako optužena u vremenu provjere od 2 (dvije) godine, od dana pravosnažnosti presude nepočini novo krivično djelo, a za krivično djelo Iznuda iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiHutvrdi kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, koja se neće izvršiti ako optužena u vremenu provjereod 2 (dvije) godine, od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo, te da joj se zanavedena krivična djela izrekne uslovna osuda kojom će se utvrditi jedinstvena kazna zatvora u trajanjuod 1 (jedne) godine i 10 (deset) mjeseci, te istovremeno odrediti da se ova kazna neće izvršiti akooptužena u vremenu provjere od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, od dana pravosnažnosti presude nepočini novo krivično djelo. Optužena je također saglasna da joj se oduzmu privremeno oduzeti predmeti,odnosno mobilni telefon marke „Nokia“ 3110c sa SIM karticom „Eronet“ SN broj: ..., mobilni telefon marke„Samsung“ GT-15500 i mobilni telefon marke „Huawei“ G5520 sa SIM karticom „Hej“ SN broj: ...,upotrijebljeni prilikom počinjenja predmetnih krivičnih djela, a koji su oduzeti po p otvrdi o privremenomoduzimanju predmeta Državne agencije za istrage i zaštitu BiH, broj ... od 26. februara 2014. godine . 5. Nakon što je krivični predmet presigniran sa prethodnog postupajućeg vijeća krajem mjeseca februaru2017. godine, ovo postupajuće pretresno vijeće je zakazalo početak suđenja za dan 10.03.2017. godine,kada je pretresno vijeće na glavnom pretresu, nakon saslušanja stranaka i branitelja donijelo, na osnovučlana 26. ZKP BiH rješenje da se razdvoji krivični postupak protiv u odnosu na optuženu M.A. protiv kojeće se postupak voditi i dovršiti pred ovim Sudom pod drugim sudskim brojem predmeta, i to nastaviti predovim Vijećem na ročištu za razmatranje Sporazuma koje je određeno za dan 13.03.2017. godine. 6. Dana 13. marta 2017 godine pred ovim pretresnim vijećem održano je ročište za razmatranje Sporazumao priznanju krivnje. Na održanom ročištu za razmatranje Sporazuma o priznanju krivnje, u skladu sačlanom 231., stav 6., ZKP BiH Sud je najprije ispitao da li su ispunjeni svi uslovi propisani tačkama a) doe) navedene odredbe zakona, pa je Sud je utvrdio da je optužena M.A. zastupana po branitelju, da jepredmetni sporazum sklopila dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, a nakon što je upoznata samogućim posljedicama, uključujući i posljedice vezane za moguće imovinskopravne zahtjeve i troškovekrivičnog postupka. Sud je također utvrdio da postoji dovoljno dokaza o krivnji optužene za predmetnakrivična djela, kao i da je optužena razumjela da se na ovaj način odriče prava na suđenje i da ne možeizjaviti žalbu na krivičnopravne sankcije koja će joj biti izrečene (uvjetna osuda i mjera sigurnostioduzimanja predmeta). Ispitano je i da li je predložena sankcija u skladu sa odredbama stava 3., člana231., ZKP BiH. III. provedeni dokazi 7. Na održanom ročištu tužilac je predočio dokaze Tužilaštva BiH (pod oznakama „T“ iz optužnice) koji suprikupljeni u prethodnom postupku u odnosu na krivična djela za koju se optužuje M.A. i to: T.1 Naredba za provođenje posebnih istražnih radnji Suda BiH broj:S1 2 K 014225 13 Krn od 08.11.2013.g. T.2 Naredba operateru telekomunikacija Suda BiH broj:S1 2 K 014225 13 Krn 2 od 08.11.2013.g. T.3 Naredba za provođenje posebnih istražnih radnji Suda BiH broj:S1 2 K 014225 13 Krn 3 od 13.11.2013.g. T.4 Naredba za provođenje posebnih istražnih radnji Suda BiH broj:S1 2 K 014225 13 Krn 4 od 20.11.2013.g. T.5 Naredba za provođenje posebnih istražnih radnji Suda BiH broj:S1 2 K 014225 13 Krn 5 od 20.11.2013.g. T.6 Naredba za provođenje posebnih istražnih radnji Suda BiH broj:S1 2 K 014225 13 Krn 6 od 05.12.2013.g T.7 Naredba za provođenje posebnih istražnih radnji Suda BiH broj:S1 2 K 014225 13 Krn 7 od12.12.2013.g. T.8 Naredba za provođenje posebnih istražnih radnji Suda BiH broj:S1 2 K 014225 13 Krn 8 od 18.12.2013.g. T.9 Naredba za provođenje posebnih istražnih radnji Suda BiH broj:S1 2 K 014225 13 Krn 9 od 31.12.2013.g. T.10 Naredba za provođenje posebnih istražnih radnji Suda BiH broj:S1 2 K 014225 13 Krn 10 od10.01.2014.g. T.11 Rješenje kojim se ispravlja Naredba za provođenje posebnih istražnih radnji Suda BiH broj:S1 2 K014225 13 Krn 10 od 10.01.2014.g., broj: S1 2 K 014225 13 Krn 10 od 14.01.2014.g. T.12 Naredba za provođenje posebnih istražnih radnji Suda BiH broj:S1 2 K 014225 14 Krn 11 od16.01.2014.g T.13 Naredba za provođenje posebnih istražnih radnji Suda BiH broj:S1 2 K 014225 14 Krn 12 od31.01.2014.g. T.14 Naredba za provođenje posebnih istražnih radnji Suda BiH broj:S1 2 K 014225 13 Krn 13 od04.02.2014.g. T.15 Naredba za provođenje posebnih istražnih radnji Suda BiH broj:S1 2 K 014225 13 Krn 14 od07.02.2014.g. T.16 Naredba za provođenje posebnih istražnih radnji Suda BiH broj:S1 2 K 014225 13 Krn 15 od12.02.2014.g. T.17 Naredba za provođenje posebnih istražnih radnji Suda BiH broj:S1 2 K 014225 13 Krn 16 od17.02.2014.g. T.18 Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu i izvršiocima Državne agencije za istrage i zaštitu broj:… od27.02.2014.g. T.19 Izvještaj o počinjenom krivičnom djelu i izvršiocima Državne agencije za istrage i zaštitu broj:… od19.03.2014.g. T.20 Dopuna izvještaja o počinjenom krivičnom djelu i izvršiocima Državna agencija za istrage i zaštitu broj:…od 20.05.2014.godine T.21 Izvještaj o realizaciji posebnih istražnih radnji Državne agencije za istrage i zaštitu broj:…od24.03.2014.g. a) SIM kartica korisničkog broja … koji je koristio prikriveni istražitelj kodnog imena S. b) SIM kartica korisničkog broja … koji je koristio prikriveni istražitelj kodnog imena M. T.22 Zahtjev za analizu informacija Tužilaštva BiH broj:T20 0 KTO 0007967 14 od 04.04.2014.godine T.23 Zahtjev za analizu informacija Tužilaštva BiH broj:T20 0 KTO 0007967 14 od 22.05.2014.godine T.24 Izvještaj u vezi izvršenja posebne istražne radnje- Nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, Državneagencije za istrage i zaštitu, Služba za operativnu podršku, Centar za zakonito presretanje komunikacijabroj:… od 10.07.2014.g. - Akt Državne agencije za istrage i zaštitu broj:... od 11.07.2014.g. sa prilogom 19 xDVD označeni kao POVJERLJIVO, sačinjeni po Naredbama Suda BiH broj: S1 2 K 014225 13 Krn T.25 Dopis HT Eronet JP Hrvatske telekomunikacije d.d. Mostar broj:… od 13.11.2013.godine sa 1x CD uprilogu T.26 Dopis BH Telecom d.d. Sarajevo broj:…. od 12.11.2013.godine sa 1x CD u prilogu T.27 Analiza zakonito presretnutih telekomunikacija Državne agencije za istrage i zaštitu broj:… od09.06.2014.g. a) Tabelarni pregled operativno interesantnih komunikacija K.B., b) Tabelarni pregled operativno interesantnih komunikacija K.J., c) Tabelarni pregled operativno interesantnih komunikacija P.V., d) Tabelarni pregled operativno interesantnih komunikacija M.A., e) Tabelarni pregled operativno interesantnih komunikacija C.L., f) Tabelarni pregled operativno interesantnih komunikacija P.M., g) Tabelarni pregled operativno interesantnih komunikacija za lice S. h) Listing SMS poruka K.B. za period oktobar-novembar 2013.g. za tel.broj …, i) Pregled listinga odlaznih SMS poruka K.B. za period oktobar-novembar 2013.g. za tel.broj … premaosumnjičenim K.J., P.V. I C.L., j) Tabelarni pregled operativno interesantnih komunikacija K.J. koje je ostvario 16.01.2014.godine T.28 Naredba za pretresanje mobilnih telefona, telefonskih SIM kartica, računara i drugih medija podobnih zapohranu digitalnih podataka, Tužilaštva BIH broj:T20 0 KTO 0007967 14 OD 27.03.2014.g. T.29 Naredba za pretresanje medija podobnih za pohranu digitalnih podataka, Tužilaštva BIH broj:T20 0 KTO0007967 14 od 16.05.2014.g. T.30 Akt Državne agencije za istrage i zaštitu broj:… od 08.09.2014.g., sa prilogom Izvještaj o vještačenjudokaznog materijala isti broj i datum i DVD/CD x2 T.31 Akt Državne agencije za istrage i zaštitu broj:… od 10.12.2014.g., sa prilogom: a) Dokat D Relevantnidokumenti pronađeni na gore navedenom Laptopu marke Toshiba (navedenom pod tačkom c), i to: 1. Dokaz D-7 Krim obavještajni izvještaj koji se odnosi na L.D.L.; 2. Dokaz D-10 Bookmarks zabilješke o naprijed navedenim dokumentima u kojima je naveden datumkreiranja dokumenta, datum modificiranja dokumenta i datum kada je posljednji put pristupano dokumentub) Dokaz E 1i2 Centralna jedinica (kućište) računara, marke IBM Lenovo, inventurnog broja … Ministarstvasigurnosti, Službe za poslove sa strancima, trag broj 3, (oduzeto od K.J. po potvrdi o privremenomoduzimanju predmeta broj:… od 26.02.2014.g.) 1). Relevantni dokument pronađen na gore navedenoj Centralnoj jedinici (kućište) računara marke IBMLenovo (navedenoj pod tačkom e), i to: 1). Potvrda o vraćanju privremeno oduzetih isprava i stvari Službeza poslove sa strancima broj:1…od 29.10.2013.g. 2)Službena zabilješka Službe za poslove sa strancimabroj:1….od 04.11.2013.g. T.32 Naredba za vještačenje računara kaznog materijala Državne agencije za istrage i zaštitu, Sektor za operativnu podršku, Odsjek za operativnotehnički nadzor i informatičku podršku broj:… od 10.06.2016.godine. T.34 Akt Državne agencije za istrage i zaštitu broj:… od 17.02.2014.g. i transkripti relevantnih razgovora iSMS poruka T.35 Akt Državne agencije za istrage i zaštitu broj:… od 26.02.2014.g. i transkripti relevantnih razgovora iSMS poruka T.36 Akt Državne agencije za istrage i zaštitu broj:… od 03.03.2014.g. i transkripti relevantnih razgovora iSMS poruka T.37 Akt Državne agencije za istrage i zaštitu broj:…. od 25.03.2014.g. i transkripti relevantnih razgovora iSMS poruka T.38 Akt Državne agencije za istrage i zaštitu broj:… od 02.04.2014.g. i transkripti relevantnih razgovora iSMS poruka T.39 Akt Državne agencije za istrage i zaštitu broj:…od 10.04.2014.g. i transkripti relevantnih razgovora iSMS poruka T.40 Akt Državne agencije za istrage i zaštitu broj:… od 22.04.2014.g. i transkripti relevantnih razgovora iSMS poruka T.41 Akt Državne agencije za istrage i zaštitu broj:…. od 07.05.2014.g. i transkripti relevantnih razgovora iSMS poruka - Prevodi razgovora na engleskom i itaijanskom jeziku ovjereni od sudskih tumača T.42 Izvještaj o postupanju i Zahtjev za izdavanje naredbe Suda BiH za pretres stana, drugih prostorija ipokretnih stvari i za privremeno oduzimanje predmeta Državne agencije za istrage i zaštitu BIH broj:… od19.02.2014.g. T.43 Naredba za pretresanje lica, stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari Suda BiH broj:S1 2 K 014225 14Krn 17 od 21.02.2014.g. koja se odnosi na K.B. uz: a) Dokaz 44-b Zapisnik o pretresanju stana, drugih prostorija i pokretnih stvari Državne agencije za istrage izaštitu BIH broj:… od 26.02.2014.g. koje koristi K.B. b) Dokaz 44-c Zapisnik o pretresanju stana, drugih prostorija i pokretnih stvari Državne agencije za istrage izaštitu BIH broj:… od 26.02.2014.g. koje koristi K.B. c) Dokaz 44-e Službeni izvještaj o realizaciji Naredbe Suda BiH broj:S1 2 K 014225 14 Krn 17, Državneagencije za istrage i zaštitu BIH broj:…od 27.02.2014.g., sačinjen povodom pretresa službenih prostorija ipmv koje koristi K.B. d) Dokaz 44-f Službeni izvještaj o realizaciji Naredbe Suda BiH broj:S1 2 K 014225 14 Krn 17, Državneagencije za istrage i zaštitu BIH broj:… od 26.02.2014.g., sačinjen povodom kuće i pmv koje koristi K.B. e) Dokaz 44-h Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od K.B., Državne agencije za istrage i zaštituBIH broj:… od 26.02.2014.g., kao i predmeti: 1. Mobilni tel. marke Nokia 6303C IMEI … 2. Mobilni tel. marke Motorola V3 IMEI …, sa SIM karticom Frend SN:… 3.Certifikat Hej tel broj….sa sim karticom, SN:… 4.Certifikat Hej tel broj…. sa sim karticom, SN:… f) Dokaz 44-j Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od K.B., Državne agencije za istrage i zaštituBIH broj:… od 26.02.2014.g. , kao i predmeti: 1. SIM kartica sa oznakom HEJ GSM br…. 2. SIM kartica sa oznakom HEJ broj:… 3.Mobitel Sony Ericsson W100i bez baterije sa SIM karticom Eronet SN:… 4.Mobitel Dogee sa SIM karticom Eronet, SN:…, broj:… 5.SIM kartica T-mobile SN:…, sa Hej start paketom SN:…, 6.SIM kartica Mt-s SN … 7.SIM kartica mini Hej SN:… g) Dokaz 44-k Fotodokumentacija- Pretres stana K.B., MUP HNŽ, PU M. broj:… od 26.02.2014.g. h) Dokaz 44-m Fotodokumentacija- Pretres kancelarije K.B., Državna agencija za istrage i zaštitu broj:…od26.02.2014.g. T.44 Naredba za pretresanje lica, stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari Suda BiH broj:S1 2 K 014225 14Krn 18 od 21.02.2014.g. koja se odnosi na K.J. uz: a) Dokaz 45-a Zapisnik o pretresanju stana, drugih prostorija i pokretnih stvari Državne agencije zaistrage i zaštitu BIH broj:…od 26.02.2014.g. koje koristi K.J. b) Dokaz 45-c Službeni izvještaj o realizaciji Naredbe Suda BiH broj:S1 2 K 014225 14 Krn 18, Državneagencije za istrage i zaštitu BIH broj:… od 26.02.2014.g., sačinjen povodom pretresa službenihprostorija i pmv koje koristi K.J. c) Dokaz 45-f Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od K.J., Državne agencije za istrage i zaštituBIH broj:… od 26.02.2014.g. d) Dokaz 45- h Fotodokumentacija- Pretres kancelarije koju koristi K.J., Državne agencije za istrage izaštitu broj:…od 26.02.2014.g. T.45 Naredba za pretresanje lica, stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari Suda BiH broj:S1 2 K 014225 14Krn 21 od 21.02.2014.g. koja se odnosi na M.A. uz: a) Zapisnik o pretresanju stana, drugih prostorija i pokretnih stvari Državne agencije za istrage i zaštitu BIHbroj:… od 26.02.2014.g. koje koristi M.A. b) Zapisnik o pretresanju stana, drugih prostorija i pokretnih stvari Državne agencije za istrage i zaštitu BIHbroj:…od 26.02.2014.g. koje koristi M.A. c) Izvještaj o pretresanju Tima 5 i o postupanju po Naredbi Suda BiH broj:S1 2 K 014225 14 Krn 21,Državne agencije za istrage i zaštitu BIH broj:… od 27.02.2014.g., sačinjen povodom pretresa prostorijai pmv koje koristi M.A. d) Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od M.A., Državne agencije za istrage i zaštitu BIH broj:…od 26.02.2014.g. 1. Mobilni tel. marke Nokia 3110c SIM karticom Eronet SN:… 2.Mobilni tel. marke Samsung GT-15500 3.Mobilni tel. marke Huawei G5520 sa SIM karticom Hej SN:… e) Potvrda o privremenom oduzimanju predmeta od M.A., Državne agencije za istrage i zaštitu BIH broj:…od 26.02.2014.g. f) Fotodokumentacija- Pretres kuće, vozila i pomoćnih objekata koje koristi M.A., MUP HNŽ, Upravapolicije Mostar, Sektor krim.policije, Centar za krim.tehnička vještačenja broj:…od 28.02.2014.g. T.46 Zapisnik o otvaranju i pregledu predmeta i dokumentacije privremeno oduzetih od P.V., P.M., M.Z. i M.A.,Tužilaštva BiH broj:T20 0 KTO 0007967 14 od 14.03.014.g. T.47 ovjerena fco. Rješenja Službe za poslove sa strancima broj:… od 17.01.2013.g. T.48 ovjerena fco. Rješenja Službe za poslove sa strancima broj:… od 16.12.2013.g. T.49 ovjerena fco. Žalbe/prigovora K.B. izjavljenog na rješenje Službe za poslove sa strancima broj:… od16.12.2013.g. T.50 ovjereni fco. Akta Odbora državne službe za žalbe broj:… od 08.01.2014.g., sa prilogom ovjerenafco.žalbe/prigovora K.B. protiv rješenja Službe za poslove sa strancima broj:… od 16.12.2013.g. T.51 ovjerena fco. Rješenja Službe za poslove sa strancima broj:… od 24.12.2013.g. T.52 ovjerena fco. Rješenja Službe za poslove sa strancima broj:…od 31.12.2013.g. T.53 ovjerena fco. Rješenja Službe za poslove sa strancima broj:… od 21.01.2013.g. T.54 ovjerena fco. Presude Suda BiH broj:S1 3 U 015505 14 U od 09.10.2014.g. T.55 ovjerena fco. Rješenja Službe za poslove sa strancima broj:… od 28.02.2014.g. o suspenziji K.B. dookončanja krivičnog postupka T.56 ovjerena fco. Rješenja Službe za poslove sa strancima broj:…od 28.02.2014.g. o suspenziji K.J. dookončanja krivičnog postupka T.57 Informacija o postupanju državnih službenika TC Mostar u predmetu L.D.L. Službe za poslove sastrancima broj:… od 31.01.2014.godine T.58 ovjerena fco. potvrde o prijavi boravka za L.D.L. broj:… T.59 Anonimna prijava Službi za poslove sa strancima od 21.10.2013.godine protiv K.B. i K.J. T.60 Dopis advokata J.B. upućen Službi za poslove sa Strancima na okolnosti postupanja K.B. i K.J. T.61 ovjerena fco. Zapisnika o inspekcijskom pregledu Službe za poslove sa strancima TC Mostar broj:…od24.10.2013.godine T.62 Potvrda o privremenom oduzimanju isprava i stvari Službe za poslove sa strancima broj:… od25.10.2013.godine T.63 Zapisnik o usmenoj izjavi stranke Službe za poslove sa strancima Terenski centar broj:…od25.10.2013.godine T.64 Zapisnik o usmenoj izjavi stranke Službe za poslove sa strancima broj:… od 30.10.2013.godine T.65 Zapisnik o usmenoj izjavi stranke Službe za poslove sa strancima broj:… od 30.10.2013.godine T.66 Rješenje Službe za poslove sa strancima broj:… od 29.10.2013.godine, sa dostavnicom Službe zaposlove sa strancima TC Mostar T.67 ovjereni fco. Rješenja Službe za poslove sa strancima broj:… od 31.10.2013.godine, sa dostavnicomSlužbe za poslove sa strancima TC Mostar T.68 dokaz br. 181 Evidencija Službe za poslove sa strancima o izrečenim mjerama protjerivanja za2013.godine T.69 Izvod iz evidencije Informacionog sistema Službe za poslove sa strancima u odnosu na lice E.S. kojemje izrečena mjera protjerivanja na 5 godina T.70 Izvodi iz baze podatak Službe za poslove sa strancima za lice L.D.L.: izvod iz ISM2 sistem omigracijama, izvod iz Interpol evidencije, izvod iz Informacionog sitema Službe za poslove sa strancima T.71 Službena zabilješka Službe za poslove sa strancima TC Mostar broj:… od 04.11.2013.godine T.72 . L.D.L., izjavljena po braniocu J.B. od 07.11.2013.godine izjavljena na rješenje Službe za poslove sastrancima broj: broj:… od 29.10.2013.godine T.73 Zaključak Službe za poslove sa strancima broj:… od 08.11.2013.godine T.74 Rješenje Ministarstva sigurnosti broj:…od 27.11.2013.godine, sa prilogom akta Ministarstva sigurnostibroj:… od 27.11.2013.godine, akt Službe za poslove sa strancima broj:… od 10.12.2013.godine, dostavnicaTC Mostar vezano dostavu rješenje broj:…od 27.11.2013.godine T.75 Zapisnik o usmenoj izjavi stranke Službe za poslove sa strancima TC Mostar broj:… od13.12.2013.godine T.76 Rješenje Službe za poslove sa strancima broj:… od 13.12..2013.godine, sa prilogom ovjerene fco.dostavnice TC Mostar vezano za dostavu rješenja broj:… od 13.12.2013.godine T.77 Rješenje Službe za poslove sa strancima broj:…od 13.12.2013.godine, sa prilogom ovjerene fco.dostavnice TC Mostar vezano za dostavu rješenja broj:…od 13.12.2013.godine T.78 Dopis Službe za poslove sa strancima TC Mostar broj:… od 13.12.2013.godine T.79 Izvješće o predaji osobe Službe za poslove sa strancima TC Mostar broj:…od 13.12.2013.godine T.80 Rješenje Službe za poslove sa strancima broj:… od 13.12.2013.godine T.81 Izvod iz Informacionog sistema o migracijama stranaca Službe za poslove sa strancima T.82 Zapisnik o obavljenom vanrednom inspekcijskom pregledu TC Mostar Službe za poslove sa strancimaUred za unutrašnju kontrolu broj:… od 16.12.2013.godine T.83 Krim obavještajni izvještaj iz CIDA baze podataka Službe za poslove sa strancima broj:… od30.12.2013.godine T.84 Rješenje Službe za poslove sa strancima broj:… od 10.03.2014.godine T.85 Potvrda o vraćanju privremeno oduzetih isprava i stvari Službe za poslove sa strancima broj:…od29.10.2013.godine (pronađena u kompjuteru IBM Lenovo oduzetom od K.J. po potvrdi …, navedena uzdokaz Tužilaštva br.31E) T.86. Poziv za stranku Službe za poslove sa strancima TC Mostar broj:… od 29.10.2013.godine (oduzeto odK.B. po potvrdi broj:… od 26.02.2014.g. iz predmeta L.D.L.) T.87. Krim obavještajni izvještaj od 30.12.2013.godine, sačinjen 30.12.2013.godine, (pronađen u kompjuteruToshiba 500 oduzetom od K.B. po potvrdi …, navedena uz dokaz Tužilaštva br.31C) T.88 Transkript audio snimka Državne agencije za istrage i zaštitu, Službe za operativnu podršku broj:… od26.11.2013.godine – odnosi se na sastanak i I simulirano davanje potkupnine u E.K. u M., od10.11.2013.godine T.89 Transkript audio snimka Državne agencije za istrage i zaštitu, Službe za operativnu podršku broj:…od26.11.2013.godine – odnosi se na vraćanje novca koji je prethodno predat simuliranim davanjem potkupnineu prostorijama benzinske pumpe G. u Mostaru dana 11.11.2013.godine a) DVD sa audio i video snimcima(odnosi se na transkripte … ) T.90 Izvještaj Državne agencije za istrage i zaštitu Odsjek za operativni i tehnički nadzor Tim za operativninadzor broj: … od 12.11.2013.godine – odnosi se na I simulirano davanje potkupnine u M. u objektu E.K. ivraćanje novca koji je predat simuliranim davanjem potkupnine u M. u prostorijama benzinske pumpe G.dana 10/11.11.2013.godine a) DVDsa video zapisom od 10/11.11.2013.godine; T.91 Izvještaj Državne agencije za istrage i zaštitu Odsjek za operativni i tehnički nadzor Tim za operativninadzor broj: … od 15.11.2013.godine – odnosi se na dogovaranje sastanka u M.u hotelu E. radi IIsimuliranog davanja potkupnine, sastanak ispred hotela B. i u stambenom bloku u ulici …od14.11.2013.godine T.92 Službeni izvještaj o provođenju mjera i radnji prikrivenog istražitelja Državne agencije za istrage i zaštituKriminalističko-istražni odjel broj: … od 11.11.2013.godine odnosi se na I simulovano davanjepotkupnine i vraćanje novca koji je predat simuliranim davanjem potkupnine od 10.11.2013.godine i11.11.2013.g. T.93 Službeni izvještaj o provođenju mjera i radnji prikrivenog istražitelja Državne agencije za istrage i zaštituKriminalističko-istražni odjel broj: … od 15.11.2013.godine - odnosi se na dogovaranje II simulovanogdavanja potkupnine od 13. i 14.11.2013.godine T.94 Službena zabilješka Državne agencije za istrage i zaštitu Kriminalističko istražno odjeljenje broj:… od08.11.2013.godine (popis novčanica korištenih za I simulirano davanje potkupnine) T.95 Fotodokumentacija Državne agencije za istrage i zaštitu broj:…(fotodokumentacija novčanica korištenihza I simulirano davanje potkupnine), T.96 Službena zabilješka Državne agencije za istrage i zaštitu Kriminalističko istražno odjeljenje broj:…od14.11.2013.godine (popis novčanica korištenih za II simulirano davanje potkupnine) ...(fotodokumentacija novčanica namijenjenih za II simulirano davanje potkupnine), T.98 Izvod iz kaznene evidencije za P.V. i M.A., MUP HNŽ, PU Mostar, broj: ... od 07.11.2014.g. 8. Nakon upoznavanja sa sadržajem prikupljenih dokaza od strane Tužilaštva BiH optužena i njezinabraniteljica nisu imali primjedbi na prezentirane dokaze, budući da su uredno i blagovremeno primili svedokaze na kojima se temelji optužnica, te da su imali priliku izvršiti uvid u navedene dokaze optužbe iupoznati se sa njihovim sadržajem . IV. Relevantno pravo KZ BiH Pomaganje iz člana 31. (1) Ko drugom s umišljajem pomogne u učinjenju krivičnog djela, kaznit će se kao da ga je sam učinio, amože se i blaže kazniti. (2) Kao pomaganje u učinjenju krivičnog djela smatra se osobito: davanje savjeta ili uputa kako da se učinikrivično djelo, stavljanje na raspolaganje učinitelju sredstava za učinjenje krivičnog djela, uklanjanje preprekaza učinjenje krivičnog djela te unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinitelja, sredstava kojima jekrivično djelo učinjeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom. Organizovani kriminal iz člana 250. (1) Ko učini krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine kao pripadnik grupe za organiziranikriminal, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje trigodine. (2) Ko kao pripadnik grupe za organizirani kriminal učini krivično djelo propisano zakonom Bosne iHercegovine za koje se može izreći kazna zatvora pet godina ili teža kazna, ako za pojedino krivično djelonije propisana teža kazna, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina. (3) Ko organizira ili bilo kako rukovodi grupom za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ilipokuša krivično djelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, kaznit će se kaznom zatvora najmanje desetgodina ili dugotrajnim zatvorom. (4) Ko postane pripadnik grupe za organizirani kriminal koja zajedničkim djelovanjem učini ili pokuša krivičnodjelo propisano zakonom Bosne i Hercegovine, ako za pojedino krivično djelo nije propisana teža kazna,kaznit će se kaznom zatvora najmanje jednu godinu. (5) Pripadnik grupe za organizirani kriminal iz stava 1. do 4. ovog člana koji otkrije tu grupu, može seosloboditi od kazne. Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. (1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine, koja iskorištavanjem svog službenogpoložaja ili ovlaštenja, prekoračivši granice svog službenog ovlaštenja ili ne izvršivši svoje službene dužnosti,pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugom nanese kakvu štetu ili teže povrijedi prava drugog, kaznit će sekaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. (2) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 10.000 KM,učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina. (3) Ako je krivičnim djelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist u iznosu koji prelazi 50.000 KM,učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje tri godine. (4) Pribavljena korist bit će oduzeta. KZ FBiH Iznuda iz člana 295. (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protupravnu imovinsku korist silom ili ozbiljnom prijetnjom prisilidrugog da što učini ili ne učini na štetu svoje ili tuđe imovine, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca dopet godina. (2) Ako je pri učinjenju krivičnog djela iz stava 1. ovog člana upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe, ili jepribavljena znatna imovinska korist ili je krivično djelo učinjeno u sastavu grupe ljudi ili grupe za organiziranikriminal, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina. V. utvrđenje krivice 9. Sud je utvrdio da dokazi provedeni od strane Tužilaštva BiH nisu ničim dovedeni u sumnju, naročitoimajući u vidu izjašnjenje optužene M.A. da u potpunosti prihvata iste, te da svi provedeni dokazipotvrđuju priznanje krivnje optužene i činjenične navode optužnice, zbog čega su ocijenjeni kao nespornii samim tim, nije potrebna njihova dublja analiza niti detaljnije obrazloženje u sudskoj odluci. Dakle, Sudje navedene dokaze ocijenio i prihvatio kao istinite, objektivne i nesporne, na osnovu kojih dokaza jeutvrđeno da je optužena opisanim radnjama u optužnici, ostvarila sva bitna obilježja krivičnog djela kojejoj se stavljaju na teret, nalazeći da je kritične prilike postupala sa sviješću i voljom da ostvari zabranjeneposljedice, počinivši predmetna krivična djelo sa direktnim umišljajem, zbog čega je oglašena krivom . 10. U skladu sa navedenim, Sud je utvrdio da su u cijelosti ispunjene pretpostavke propisane članom 231.,stav 6., ZKP BiH za prihvatanje zaključenog Sporazuma, te je donešena takva odluka, nakon čega jeodržan pretres za izricanje krivično pravne sankcije/sankcija. 11. Nakon izjašnjenja stranaka i braniteljke, te nakon ocjene svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi,Sud je optuženu oglasio krivom, kako je to navedeno u izreci ove presude . VI. Krivičnopravna sankcija 12. U pogledu krivičnopravne sankcije – uslovne osude, Sud je optuženoj izrekao uslovnu osudu, kao u izreciove presude, cijeneći da je ista srazmjerna težini počinjenih krivičnih djela i stepenu krivične odgovornostioptužene, a sve cijeneći da će se na taj način ostvariti svrha kažnjavanja . 13. Sud nalazi da je u konkretnom slučaju izrečena krivičnopravna sankcija uslovna osuda srazmjerna težiniučinjenog djela, ličnosti optužene, njezinoj životnoj dobi i porodičnom statusu, a posebno vodeći računada se radi o neosuđivanoj osobi, što je vidljivo iz izvoda iz kaznene evidencije Policijske uprave Mostar,broj ...od 7. novembra 2014. godine iz kojeg proizlazi da ista nije evidentirana u kaznenoj evidenciji , te dau konkretnom slučaju nije neophodno izreći kaznu zatvora nego se i uslovnom osudom može ostvaritisvrha krivičnopravne sankcije kako je to i predviđeno odredbama člana 58. KZ BiH. 14. Sud je, pri tome, kao olakšavajuće okolnosti na strani optužene, cijenio činjenicu da se radi o osobirelativno mlađe dobi, da je optužena porodična osoba, udata, majka jednog malodobnog djeteta, izraženusaradnju sa Tužilaštvom, kajanje i priznanje izvršenja krivičnog djela, raniju neosuđivanost, te izraženu spremnost optužene da ubuduće neće vršiti krivična djela. Otežavajućih okolnosti na strani optužene Sudnije našao. VII. odluka o oduzimanju predmeta i troškovima krivičnog postupka 15. Na osnovu člana 74. KZ BiH Sud je izrekao i mjeru sigurnosti i to odlučio da se od optužene trajnooduzmu predmeti korišteni prilikom izvršenja ovog krivičnog djela, odnosno mobilni telefon marke „Nokia“3110c sa SIM karticom „Eronet“ SN broj: ..., mobilni telefon marke „Samsung“ GT-15500 i mobilni telefonmarke „Huawei“ G5520 sa SIM karticom „Hej“ SN broj: ..., a koji su oduzeti po p otvrdi o privremenomoduzimanju predmeta Državne agencije za istrage i zaštitu BiH, broj ...od 26. februara 2014. godine , sačim se optužena saglasila potpisivanjem zaključenog sporazuma o priznanju krivice kao i na ročištu zarazmatranje sporazuma o priznanju krivnje. 16. Ovakvu odluku Sud je donio cijeneći činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o stvarima koje supredmet izvršenja krivičnog djela, ali i zbog postojanja opasnosti da optuženi iste predmete ponovnoupotrijebi u svrhu izvršenja krivičnog djela. 17. Na pretresu za izricanje sankcije odbrana je predložila da se optužena oslobodi od obaveza plaćanjatroškova postupka (sudskog paušala) imajući u vidu da je optužena nezaposlena i da je majka jednogmalodobnog djeteta. Na osnovu člana 188. stav 4. u vezi sa članom 185. stav 2. Zakona o krivičnompostupku BiH, Sud je donio odluku da se optužena oslobađa od dužnosti plaćanja troškova krivičnogpostupka (sudskog paušala) iz razloga što je nezaposlena, te da optuženu i njeno malodobno dijeteizdržava suprug od povremenih poslova. S obzirom na navedeno Sud je ocijenio da bi nametanjemoptuženoj obaveze plaćanja troškova krivičnog postupka, izdržavanje kako nje lično tako i ostalih članovaporodice bilo dovedeno u pitanje. POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Žalba na izrečene krivičnopravne sankcije nije dozvoljena, dok sepresuda iz drugih razloga može pobijati žalbom, sve u roku od 15 dana od dana prijema iste . ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA Pravni savjetnik – asistent Sudija Muhamed Čučak Goran Radević
Rješenje Suda BiH br. S1 2 K 023617 17 Kž od 27.01.2017. kojim se odbija kao neosnovana žalba branioca osuđenog L.C. protiv rješenja Suda BiH br. S1 2 K 023617 16 Ko od 23.12.2026. 27.01.2017 sud bih,korupcija Broj: S1 2 K 023617 17 Kž Sarajevo, 27.01.2017. godine Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću Apelacionog odjeljenja Odjela II za organizovani kriminal, privrednikriminal i korupciju sastavljenom od sudije Hilma Vučinića, kao predsjednik vijeća, te sudija Meddžide Kreso iSenadina Begtaševića, kao članova vijeća, u krivičnom predmetu protiv optuženog L.C., zbog krivičnog djelaOrganizovani kriminal iz člana 250. stav 4., u vezi sa krivičnim djelom Zloupotreba položaja ili ovlaštenja izčlana 220. stav 3., u vezi sa stavom 1., u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH),te krivičnim djelom Iznuda iz člana 295. stav 2., u vezi sa stavom 1. i krivičnim djelom Zloupotreba položaja iliovlaštenja iz člana 383. stav 3., u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZFBiH), sve u vezi sa članom 53. i 54. KZ BiH , odlučujući po žalbi branioca osuđenog L.C., advokata D.A.,izjavljenoj protiv rješenja Suda BiH broj: S1 2 K 023617 16 Ko od 23.12.2016. godine , na osnovu člana 321.stav 1. i 3. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP BiH), dana 27.01.2017. godine, donio jeslijedeće: R J E Š E N J E Odbija se kao neosnovana, žalba branioca osuđenog L.C., izjavljena protiv rješenja Suda Bosne iHercegovine, broj S1 2 K 023617 16 Ko od 23.12.2016. godine O b r a z l o ž e n j e Rješenjem Suda broj: S1 2 K 023617 16 Ko od 23.12.2016. godine kazna zatvora u trajanju od jedne (1)godine, izrečena pravosnažnom presudom Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 023617 16 Ko od08.11.2016. godine , zamjenjena je novčanom kaznom u iznosu od 24.400,00 KM( dvadesetčetirihiljadečetiristotinekonvertibilnihmaraka ). Protiv navedenog rješenja žalbu je blagovremeno izjavio branilac osuđenog L.C., advokat D.A. zbogpogrešno utvrđenog činjeničnog stanja , sa prijedlogom da vijeće Apelacionog odjeljenja žalbu uvaži, te dastav II pobijanog rješenja preinači na način da se osuđeni obavezuje da novčanu kaznu iz tačke I pobijanogrješenja uplati u 3 mjesečna obroka od dana pravnosnažnosti rješenja, ili da predmet vrati na ponovnoodlučivanje. Tužilaštvo BiH nije dostavilo odgovor na žalbu osuđenog. Nakon što je razmotrilo pobijano rješenje u granicama istaknutih žalbenih razloga i prijedloga, vijećeApelacionog odjeljenja je donijelo odluku kao u dispozitivu rješenja, iz slijedećih razloga. Suprotno žalbenim prigovorima branioca osuđenog L.C. , advokata D.A., apelaciono vijeće nalazi da jeprvostepeni sud na osnovu člana 42a. stav 2. KZ BiH donio valjanu i na zakonu zasnovanu odluku kada jek aznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, pretvorio u novčanu kaznu tako što je svaki dan izrečene kaznezatvora izjednačio sa 100 KM. Uzimajući u obzir da se osuđeni nalazio u pritvoru u vremenskom periodu od 26.02.2014. godine do 26.06.2014. godine , što ukupno iznosi 121 dan, prvostepeni sud je ostatak kaznezatvora u trajanju od 244 dana zamjenio novčanom kaznom u visini od 24.400,00 KM. Osuđeni L.C. dužan jenavedeni iznos platiti u jednokratnom iznosu, a ne kako je to predlagao branilac osuđenog u 6 (šest)mjesečnih rata. Predmetna žalba, po ocjeni ovog vijeća, nije dovela u pitanje zaključke pobijanog rješenja, budući da suzakonske odredbe koje regulišu pitanje obaveze osuđenih lica u pogledu isplate novčanih kazni precizne i uprimjeni imperativne prirode. Upravo iz tih razloga ne postoji mogućnost, kako predlaže žalitelj, da se kaznaodređena pobijanim rješenjem plaća u ratama. Naime, posve je jasna i nesporna odredba člana 42a. stav 1. KZ BiH koja propisuje da se zamjenjena kaznazatvora novčanom kaznom, plaća u jednokratnom iznosu u roku od 30 dana. Dakle, zakonska odredba nepropisuje mogućnost određivanja plaćanja ove novčane kazne u ratama. Konačno, osuđenom je omogućeno da zamijeni kaznu zatvora u naprijed navedenom trajanju novčanomkaznom u zakonom propisanom iznosu, a isti ima mogućnost da novčanu kaznu plati i djelimično, ukoliko većne raspolaže cjelokupnim iznosom određenim ovim rješenjem, u kojem slučaju bi se kazna zatvora izvršilasrazmjerno iznosu koji nije plaćen, onako kako je i propisano odredbom člana 42a. stav 3. KZ BiH. U situacijida osuđenom ne odgovara da novčanu kaznu uplati u ostavljenom roku po modelu kako je to određenopobijanim rješenjem, Sud će svakako donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora. Iz navedenih razloga, a po osnovu odredbe člana 321. stav 1. i 3. ZKP BiH, vijeće Apelacionog odjeljenjaodlučilo je kao u dispozitivu ovog rješenja. PREDSJEDNIK VIJEĆA SUDIJA Hilmo Vučinić POUKA O PRAVNOM LIJEKU : Protiv ovog rješenja žalba nije dozvoljena.
Presuda Suda BiH br. S1 2 K 023617 16 Ko od 08.11.2016. protiv L.C. kojom se optuženi porglašava krivim za krivično djelo Organizovani kriminal u vezi s krivičnim djelom Zloupotreba položaja ili ovlaštenja i u vezi s krivičnim djelom Iznuda s osudom na kaznu zatvora od 1 godine 22.11.2016 sud bih,korupcija Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина Sud Bosne i Hercegovine Суд Босна и Херцеговина Predmet broj: S1 2 K 023617 16 Ko Datum: objavljivanja 08.11.2016 . godine pismenog otpravka 22.11.2016. godine Sudija za prethodno saslušanje: Branko Perić PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE protiv L.C. PRESUDA Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Kasim Halilčević Branilac optuženog: Advokat D.A. Zapisničar: Amela Huseinbegović, stručni saradnik S1 2 K 023617 16 Ko Sarajevo, 08.11.2016. godine U IME BOSNE I HERCEGOVINE Sud Bosne i Hercegovine, sudija Branko Perić, kao sudija za prethodno saslušanje, uz sudjelovanje stručnogsaradnika Amele Huseinbegović, u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog L.C., zbogkrivičnog djela Organizovani kriminal iz člana 250. stav 4., u vezi sa krivičnim djelom Zloupotreba položaja iliovlaštenja iz člana 220. stav 3., u vezi sa stavom 1., u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Bosne iHercegovine (KZ BiH), te krivičnim djelom Iznuda iz člana 295. stav 2., u vezi sa stavom 1. i krivičnim djelomZloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3., u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FederacijeBosne i Hercegovine (KZ FBiH), sve u vezi sa članom 53. i 54. KZ BiH, povodom optužnice Tužilaštva BiH broj: T20 0 KTO 0007967 14 od 11.07.2016. godine, potvrđene dana 29.07.2016. godine , nakon održanogpretresa za razmatranje sporazuma o priznanju krivice i ročišta za izricanje krivičnopravne sankcije, uprisustvu tužioca Tužilaštva BiH, Gordane Bosiljčić, postupajući u zamjeni za tužioca Kasima Halilčevića,optuženog L.C. lično i njegovog branioca, advokata D.A. , dana 08.11.2016. godine, donio je i javno objavio: P R E S U D U Optuženi: L.C. (L.K.) , sin C. i majke B.C., rođen… u mjestu V. u I., državljanin I., posjeduje putnu ispravu broj…, imaprijavljen boravak u ul ... br. ..., L., R. I. , otac jednog mldb. dijeteta, po sopstvenoj izjavi neosuđivan, nalaziose u pritvoru od 26.02.2014. godine do 26.06.2014.godine , koji je određen Rješenjem Suda BiH broj:S1 2 K014225 14 Krn 28 od 28.02.2014. godine, produžen Rješenjima Suda BiH broj: S1 2 K 014225 Kv 2 od25.03.2014.godine i broj:S1 2 K 014225 14 Kv 3 od 06.06.2014.godine i ukinut Rješenjem suda BiH broj: S 12 K 014225 14 Krn 37 od 26.06.2014. godine. K R I V J E Što je: U periodu od oktobra 2012. godine do marta 2014. godine, B.K., kao šef Terenskog centra M. - Službe zaposlove sa strancima, organizovao i rukovodio grupom za organizovani kriminal, kojoj su kao pripadnicipristupili J.K., inspektor u Terenskom centru M. - Službe za poslove sa strancima , L.C. , direktor hotela S. M. iodgovorno lice u pravnom licu G.&C. d.o.o. Č., V.P., direktor u pravnom licu V. d.o.o. Č., i A.M., a koja grupaje djelovala na način što su B.K. i J.K. iskoristili i prekoračili granice svojih službenih ovlaštenja, te što nisuizvršili svoje službene dužnosti, postupajući suprotno odredbama člana 21.stav 2., 52., 53., 60., 62., 87., 88. i89. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (Sl. gl.BiH br .36/08 i 87/12) i člana 16. Zakona o službi zaposlove sa strancima (Sl. gl. BiH br.54/05 i 36/08), uz pomoć L.C. , V.P., A.M. i pravnog lice V. d.o.o. Č., te nanačin što su svi članovi grupe uputili ozbiljne prijetnje stranim državljanima koji borave na području B.H. da ćeB.K. i J.K. iskoristiti svoja ovlaštenja u Službi za poslove sa strancima da istima onemoguće sticanje iproduženje dozvola za boravak i da protiv istih donesu rješenja o protjerivanju iz B.H., te uputili ozbiljneprijetnje da će B.K. i J.K. iskoristiti svoja ovlaštenja, uticaj i poznanstva sa drugim uticajnim službenimosobama u državnim, federalnim i kantonalnim insitucijama, kako bi se protiv stranih državljana,predstavništa stranih nevladinih organizacija registrovanih na području Bosne i Hercegovine i pravnih licakojim upravljaju strani državljani pokrenuli krivični i prekršajni postupci i donijela rješenja o zabrani obavljanjadjelatnosti, a koje radnje su pripadnici grupe poduzimali u skladu sa međusobnim dogovorom i u skladu sauputama i naredbama B.K., sve sa ciljem kako bi prisilili strane državljane koji borave na području Bosne iHercegovine, predstavništva stranih nevladinih organizacija registrovanih na području Bosne i Hercegovine idruga pravna lica kojima upravljaju strani državljani na području Bosne i Hercegovine da poduzmu radnje naštetu svoje i tuđe imovine, te da na taj način pripadnici grupe pribave sebi imovinsku koristi, na način što su: 1. B.K., J.K., V.P., L.C. i pravno lice V. d.o.o. Č. – zajedno U periodu od oktobra 2012. godine do kraja februara 2014. godine, na području M. i M., B.K., kao šefTerenskog centra M. - Službe za poslove sa strancima, i J.K., kao inspektor Terenskog centru M. - Službe zaposlove sa strancima, nakon što su prethodno upoznali L.C. , na način što su istom zloupotrebom svojihovlaštenja dana 18.10.2012. godine izdali Rješenje o odobrenju privremenog boravka u BiH, suprotnoodredbama člana 62. stav 1. tačka n) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (Sl. gl.BiH br .36/08 i87/12), u međusobnom dogovoru i uz pomoć L.C. i V.P. zloupotrijebili svoja službena ovlaštenja, na način štosu ozbiljnom prijetnjom prisili strane državljane koji borave na području Bosne i Hercegovine, predstavništastranih nevladinih organizacija registrovanih na području Bosne i Hercegovine i druga pravna lica kojimaupravljaju strani državljani na području Bosne i Hercegovine da poduzme radnje na štetu svoje imovine,postupajući po uputama i naredbama B.K., a sve s ciljem pribavljanja protupravne lične imovinske koristi iimovinske koristi kojom bi raspolagalo pravno lice V. d.o.o. Č., i to na način što su B.K. i J.K. od oktobra 2012.godine u više navrata stupali u kontakt sa italijanskom državljankom A.C., predstavnicom italijanske stranenevladine organizacije R.D.C. u Z. i generalnim koordinatorom italijanske strane nevladine organizacije N.O.u B. bb, M., i sa S.F.., italijanskim državljaninom, predsjednikom strane nevladine organizacije R.D.P. iosnivačem pravnog lica H.M. d.o.o. Z. općina Č., a u okviru kojeg posluje hotel J. u Z., te su u navedenimkontaktima upućivali ozbiljne prijetnje A.C. i S.F. da će onemogućiti rad predstavništa stranih nevladinihorganizacija N.O. u B. i R.D.P. u Z. i pravnom licu H.M.d.o.o. Z., i to na način što će, suprotno odredbamačlana 52., 53., 60. i 62. Zakona o kretanju i boravku stanaca i azilu (Sl. gl.BiH br .36/08 i 87/12), iskoristitisvoja ovlaštenja u Službi za poslove sa strancima kako bi donijeli rješenja kojim odbijaju zahtjeve zaizdavanje i produženje dozvola za boravak strancima koji pravo na boravak u Bosni i Hercegovini ostvarujupo osnovu rada i volonterskog rada u navedenim predstavništima stranih nevladinih organizacijaa i pravnomlicu, a koji ispunjavaju uslove za izdavanje dozvola boravka, te da će u dogovoru sa drugim njima poznatimslužbenim i uticajnim osobama u institucijama Bosne i Hercegovine, u institucijama Federacije Bosne iHercegovine i u kantonalnim institucijama inicirati inspekcijske kontrole, krivične i prekršajne postupke protiv navedenih predstavništava stranih nevladinih organizacija i pravnog lica, kao i protiv A.C. i drugih osobazaposlenih u navedenim predstavništima stranih nevladinih organizacija i pravnom licu, kao i da će iniciratipokretanje postupka za donošenja rješenja kojim se utvrđuje zabrana obavljanja djelatnosti pravnom licuH.M. d.o.o. Z., istovremeno zahtjevajući da A.C. i S.F. isplate određeni novčani iznos kako B.K. i J.K. ne bipoduzeli radnje kojim prijete, pa su na sastanku koji je održan dana 07.11.2012. godine u hotelu E. u M. i nakojem su bili prisutni B.K., J.K., A.C., F. S., M.M., u svojstvu prevodioca angažovanog od strane A.C., iadvokat I.T. iz M., B.K. i J.K. tražili isplatu određenog novčanog iznosa od A.C. i S.F., a zatim dana19.10.2013. godine na sastanku održanom u mjestu S., R.I., na kojem su bili prisutni B.K., L.C. i S.F., B.K. i L.C. promijenili raniji zahtjev za isplatu novca i tražili od S.F. da preuzmu upravljanjem hotela J. u Z., kojiposluje u okviru pravnog lica H.M. d.o.o. Z., pa je krajem 2013. godine B.K., J.K., L.C. i V.P., u skladu sazajedničkim dogovorom, osnovali pravno lice V. d.o.o. Č., u kojem je V.P. bila osnivač i odgovorno lice, a kojeje osnovano sa namjerom da faktički rad pravnog lica kontroliše B.K. uz pomoć J.K. i s ciljem da B.K., J.K., L.C. i V. koriste pravno lice za pribavljanje protupravne imovinske koristi, a zatim su B.K., J.K. i L.C. postavilinovi zahtjev A.C. kojim su tražili da ista potpiše Ugovor o dugoročnom zakupu novoizgrađenih objekata umjestu B., općina Č., u vlasništvu predstavništva strane nevladine organizacija N.O. u B., koji predstavljajudovršen i potpuno opremljen hotelski kompleks sa namjenom korištenja u humanitarne svrhe, koji nijeregistrovan za hotelijerstvo i koji se nalazi na zemljišnoj parceli upisanoj u ZK. ul. ..., K.O. Š. kč.br. 1040/2 B.,u vlasništvu navedenog predstavništva strane nevladine organizacije, a koji kompleks se sastoji od: jednogobjekta koji se sastoji od podruma, prizemlja, 1. sprata i potkovlja (prizemlje i 1. sprat imaju po kuhinju, saluza svakodnevni boravak i poseban ulaz, a 1. sprat i potkrovlje imaju zajednički ulaz), drugog objekta koji sesastoji od podruma (u sklopu kojeg se nalazi skladište i lavanderia), prizemlja (u sklopu kojeg se nalazirecepcija, kuhinja, sala za ručak, tajništvo i apartman od 50 m2), te 1. i 2. sprata koji imaju kapacitet od oko60 ležećih mjesta i jedne konferencijske sale za 70 ljudi, kao i trećeg objekta koji predstavlja amfiteatarzatvorenog tipa sa kapacitetom od 200 sjedećih mjesta, te vanjskog WC-a koji posjeduje 6 običnih wc-a ijedan wc za osobe za invaliditetom , a za koji Ugovor o dugoročnom zakupu navedenog objekta su od A.C.tražili da bude besteretan za određeni period trajanja ugovora, dok su za preostali dio trajanja ugovornogodnosa tražili da ugovor bude teretan uz plaćanje zakupnine višestruko umanjene u odnosu na stvarnuvrijednost objekta i cijenu zakupa, a koji zahtjev su B.K., J.K. i L.C. postavili s ciljem da pravno lice V. d.o.o.preuzme formalno upravljanje navedenim objekti.ma, da B.K., J.K. i V.P. kod nadležnih organa pribavedozvolu za promjenu namjene objekata i dozvolu za obavljanje hotelijerske djelatnosti, da pravno lice V.d.o.o.pruža hotelijerske usluge u navedenom kompleksu za račun B.K., J.K., V.P. i L.C. , da u skladu sameđusobnim dogovorom i po naredbama B.K., V.P. formalno upravlja navedenim hotelom, da L.C. posredujeu popunjavanju smještajnih kapaciteta u navedenom hotelu sa turistima iz R.I., te da B.K. uz pomoć J.K.stvarno upravlja radom i ubire prihode od rada navedenog hotela, kao i da upravlja radom i raspolažeprihodima pravnog lica V. d.o.o., te su s tim ciljem dana 16.12.2013. godine B.K., J.K., L.C. i V.P. sačinilinacrt Ugovora o ortaštvu, između B.K., J.K., L.C. , V.P. i I. B. A., kao ortaka, sa neodređenim periodom trajanjaortačkog odnosa, u kojem su naveli da će I.B.A. putem svoje agencije B.A. dovoditi turiste iz Italije, te ihproslijeđivati preduzeću V.d.o.o., a V.P., J.K., B.K. i L.C. se obavezali da će proslijeđenim turistima pružitiadekvatan smještaj i organizirati turistički boravak, kao i da će ugovorne strane dijeliti neto dobit preduzećaV.d.o.o. na pet ravnomjernih dijelova na godišnjoj razini, a koji nacrt ugovora je sačinjen s ciljem da se počnesa realizacijom istog nakon što B.K., J.K., V.P. i L.C. uzmu u zakup objekte predstavništa strane nevladineorganizacije N.O. u B., pa se krajem 2013. godine B.K. dogovorio sa J.K. i L.C. da intenziviraju kontakte saA.C. i S.F. i da postave uslove zaključenja ugovora, nakon čega su B.K., J.K. i L.C. u više navrata uputiliozbiljne prijetnje i postavili zahtjev da se održi sastanak vezan za konačno zaključenje opisanog ugovora ozakupu i zahtjev da navedenom sastanku prisustvuje i S.F., pa je dana 06.12.2013. godine održan sastanak uHotelu S. M., kojem su prisustvovali B.K., J.K. i L.C. , te A.C., S.F. i M.M., u svojstvu prevodioca angažovanogod strane A.C., na kojem sastanku su B.K. i J.K. zahtijevali da se ugovor o dugoročnom zakupu zaključi naperiod od 15 godina, da će prva godina zakupa biti bez naknade, a u drugoj i svakoj narednoj godini cijenazakupnine će iznositi 10.000,00 Eura, a kao „protuuslugu“ za zaključenje ugovora B.K. i J.K. obećali da ćeiskoristiti svoj uticaj da obezbjede izdavanje urbanističkih dozvola za objekat koji je predmet ugovornogodnosa, da će popraviti lošu medijsku sliku o navedenim stranim nevladinim organizacijama, pravnom licu ihotelu J., da će iskoristiti svoja službena ovlaštenja kako bi izdali dozvole boravka stranim državljanima kojivolontiraju u navedenim predstavništima stranih nevladinih organizacija R.D.P. i N.O., a od čijeg volonterskograda ovise nevladine organizacije, da će iskoristiti svoja poznanstva i uticaj radi obustave krivičnog postupkakoji se vodi u Tužilaštvu BiH protiv predstavništa nevladine organizacije R.D.P., S.F. i drugih odgovornih lica,kao i da će u službama koje obavljaju inspekcijski nadzor uticati da se ne obavljaju inspekcijske kontrole uradu navedenih nevladinih organizacija i pravnog lica, a potom dana 17.01.2014. godine u hotelu E.u M. B.K.i J.K. saopštili A.C., u prisustvu M.M., da će zahtjevani ugovor sa A.C. potpisati V.P., u svojstvu direktorapravnog lica V.d.o.o., u okviru kojeg pravnog lica će poslovati i hotel koji će B.K. i J.K. otvoriti u navedenomkompleksu u B., te nakon što je A.C. pristala na zaključenje ugovora, B.K. i J.K. saopštili istoj da će njoj, kao iM.M., te drugim stranim državljanima koji volontiraju u organizacijama R.D.P. i N.O. i pravnom licu H.M. d.o.o.Z. pomoći da prikriju da borave u Bosni i Hercegovini duže od 90 dana u periodu od 6 mjeseci, kao i da će istim obezbjediti dozvole privremenog boravka na period od 1 godine, što je suprotno odredbama člana 21.stav 2., 52., 53.,87. i 88. stav 1. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (Sl. gl.BiH br .36/08 i 87/12),nakon čega su dana 20.01.2014. godine u odvjetničkom uredu I.T., po prethodnim uputama B.K., J.K. i V.P., uprisustvu A.C. i M.M., saopštili odvjetniku I.T. sadržinu ugovora, ističući da bi prva godina zakupa bila beznaknade, iz razloga jer J.K. i B.K. moraju „blokirati krivične prijave“ protiv predstavništa stranih nevladinihorganizacija, a potom 23.01.2014. godine B.K. i J.K., smatrajući da su postigli svoj cilj na način što su prisililinavedene strane državljane da zaključe za njih nepovoljan ugovor, izdali potvrde o prijavi boravištavolonterima predstavništa strane nevladine organizacije R.D.P., D.N.A., R.M.L. i L.G., nakon čega su dana06.02.2014. godine u odvjetnički ured I.T., radi potpisivanja ugovora o zakupu prostora, po prethodnodobivenim uputama od strane B.K. i J.K., pristupili A.C. i M.M., kao i V.P., pa je A.C., u skladu sa naredbomSuda Bosne i Hercegovine o primjeni posebnih istražnih radnji iz člana 116. stav 2. tačka f) (simulirani otkuppredmeta i simulirano davanje potkupnine) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, simuliranopotpisala ugovor o zakupu, u svojstvu zakonskog zastupnika, po notarskoj punomoći, Udruge N.O.predstavništvo strane vladine organizacije B. kao zakupodavac s jedne strane, dok je V.P. navedeni ugovorpotpisala kao ovlašteno lice zakupoprimca pravnog lica V. d.o.o. Č., s druge strane, i to na zgradama iprostorijama koje je zakupodavac izgradio na parceli upisanoj u ZK. ul.br.... KO Š. kč.br.... B., na periodzakupa od 15 godina, koji počinje teći od dana zaključenja ugovora, na način da će zakupac koristitizakupljene objekte bez naknade do 01.02.2015. godine, a nakon 01.02.2015. godine plaćat će zakupninu uiznosu od 10.000,00 Eura godišnje, odnosno po višestruko umanjenoj cijeni zakupa s obzirom na veličinu,lokaciju, namjenu, kvalitet i opremljenost objekata, nakon čega su B.K., J.K., V.P. i L.C. ušli u posjed objekata,s ciljem da isti koriste radi daljeg pribavljanja protupravne imovinske koristi, 2. B.K., J.K., V.P., L.C. i pravno lice V. d.o.o. Č. – zajedno U periodu od mjeseca novembra 2013. godine do februara 2014. godine, na području općina M. i M., nakonšto su B.K., J.K., L.C. i V.P. s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi osnovali pravno lice V. d.o.o.Č., B.K. i J.K. kao službena lica, u međusobnom dogovoru sa L.C. i V.P., iskoristili svoj službeni položaj, i totako što su upotrijebili svoja saznanja da dio prometa hotela S. u M., koji je poslovao u sklopu pravnog licaG.&C.d.o.o. Č., nije bio evidentiran kroz poslovne knjige, da strani gosti nisu bili evidentirani u knjizi stranaca,da je dio uposlenika radio neprijavljeno, kao i da su u hotelu radili stranci bez radnih dozvola, te su uz pomoći u međusobnom dogovoru sa L.C. , direktorom G.&C.d.o.o. Č., tražili od C.G. i T.D.L., suvlasnika firmeG.&C.d.o.o. Č., beskamatnu pozajmicu od 100.000 Eura na period od 5 godina, a kao razlog dobijanjapozajmice su isticali da su ranije iskoristili svoja službena ovlaštenja da uskrate izdavanje dozvola boravkastrancima uposlenim u hotelu J. u Z., koji posluje u okviru pravnog lica H.M.d.o.o. Z., kao i da su iskoristilisvoj uticajni položaj kako bi posredovali kod različitih inspekcija da izvrše inspekcijske kontrole i utvrdenezakonitosti u poslovanju hotela J., a što je rezultiralo lošim poslovanjem istog, ujedno ističući da bi svojimuticajem na isti način mogli onemogućiti poslovanje hotela S., a koji zahtjev su C.G. i T.D.L. shvatili kaoozbiljnu prijetnju i bili prisiljeni da prihvate, sve iz razloga kako B.K. i J.K. u okviru svojih službenih ovlaštenjane bi vršili kontrolu knjige stranaca u hotelu S., shodno članu 75. stav 2. Zakona o kretanju i boravku stranacai azilu (Sl. gl.BiH br .36/08 i 87/12), i kontrolu zakonitosti boravka stranaca zaposlenih u hotelu, te kako ne biiskoristili svoj uticaj da prijave uočene nezakonitosti u poslovanju hotela nadležnim poreskim i drugimorganima, te B.K. i J.K. zamolili da se rok otplate smanji na 3 godine, na što su B.K. i J.K. pristali, pa je dana11.12.2013. godine zaključen ugovor o zajmu između G.&C.d.o.o., kao zajmodavca, i V. d.o.o., kaozajmoprimca, kojim je ugovorena beskamatna pozajmica od 100.000 Eura na period od 3 godine, a kojiugovor je, na osnovu prethodno dobijene saglasnosti od C.G.i T.D.L., potpisao L.C. , kao direktor pravnog licaG.&C. d.o.o., i V.P., kao direktor pravnog lica V. d.o.o., a zatim dana 13.12.2013. godine L.C. i V.P. potpisalidrugi ugovor o pozajmici koji je po svom sadržaju bio isti kao prethodni ugovor o pozajmici od 11.12.2013.godine, osim u dijelu u kojem su B.K. i J.K. garantovali za povrat pozajmice u svojstvu jemaca i isti potpisalikao jemci, te su istog dana B.K. i J.K. od L.K. preuzeli dio ugovorene pozajmice u iznosu od 10.000 Eura ugotovini, a narednog dana 14.12.2013. godine V.P. i J.K. preuzeli iznos od 5.000 Eura u gotovini, s tim da jepotvrde o isplati gotovinskog dijela pozajmice u iznosu od 10.000 Eura i 5.000 Eura potpisala V.P., a potomdana 17.12.2013. godine L.C. sa računa G.&C. d.o.o. na račun pravnog lica V. d.o.o. uplatio preostali diopozajmice u iznosu od 166.245,55 KM, a zatim V.P., postupajući po nalogu B.K. i J.K., dana 16.12.2013.godine zaključila Ugovor o pozajmici između pravnog lica V. d.o.o. Č., kao zajmodavca, i sebe, kaozajmoprimca, na iznos od 40.000,00 Eura, a dana 23.12.2013. godine sa računa firme V. d.o.o. izvršilatransfer novca na svoj privatni račun u iznosu od 78.233,20 KM, da bi zatim u više transakcija podigla savnovčani iznos sa svog privatnog računa, od kojeg je 60.000,00 KM u više navrata predala u gotovini J.K., aJ.K. za sebe zadržao dio primljenog novca, te dio predao B.K., a na koji način su B.K., J.K., V.P. i L.C. oštetiliC.G. i T.D.L. za iznos od 100.000 Eura, a od kojeg pozajmljenog novčanog iznosa je na računu pravnog licaV. d.o.o. Č. kod U...bank d.d. M. pronađen iznos od 41.039,06 KM, a koja novčana sredstva su na osnovurješenja Suda BiH broj: S1 2 K 014225 14 Krn 29 od 25.03.2014. godine blokirana, dakle , L.C. radnjama opisanim u tački 1. postao pripadnik grupe za organizirani kriminal koja je organizovanaradi vršenja krivičnih djela Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. KZ BiH i Iznuda iz člana 295. KZFBIH, te pomagao službenoj osobi u institicijama BiH da iskoristi svoj službeni položaj i prekorači granicesvog službenog položaja, s ciljem da drugom nanese kakvu štetu, teže povrijedi prava drugog i pribavi sebikorist u iznosu koji prelazi 50.000 KM i u sastavu grupe za organizirani kriminal koristio ozbiljnu prijetnju kakobi prisilio druge da poduzimaju radnje na štetu svoje i tuđe imovine, s ciljem da sebi i drugom pribaviprotupravnu imovinsku korist, u tački 2 . optužnice postao pripadnik grupe za organizirani kriminal koja jeorganizovana radi vršenja krivičnih djela Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. KZ BiH i Iznuda izčlana 295. KZ FBIH, te pomagao službenoj osobi u institucijama BiH da iskoristi svoj službeni položaj iprekorači granice svog službenog položaja, s ciljem da drugom nanese kakvu štetu, teže povrijedi pravadrugog i pribavi sebi korist u iznosu koji prelazi 50.000 KM i u sastavu grupe za organizirani kriminal koristioozbiljnu prijetnju kako bi prisilio druge da poduzimaju radnje na štetu svoje i tuđe imovine, s ciljem da sebi idrugom pribavi protupravnu imovinsku korist, i kao odgovorna osoba u Federaciji iskoristio svoja ovlaštenjada sebi i drugom pribavi korist, čime je radnjama opisanim u tački 1 . optužnice počinio krivično djelo Organizirani kriminal iz člana 250. stav4. KZ BiH, u vezi sa krivičnim djelom Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 3. u vezi sa stavom1. KZ BiH, u vezi sa članom 31. istog Zakona, i krivičnim djelom Iznuda iz člana 295. stav 2., u vezi sa stavom1.KZ FBiH, a u tački 2 . optužnice krivično djelo Organizirani kriminal iz člana 250. stav 4. KZ BiH., u vezi sakrivičnim djelom Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ BiH, u vezi sačlanom 31. istog Zakona, krivičnim djelom Iznuda iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1.KZ FBiH i krivičnimdjelom Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, sve u vezi sačlanom 53. i 54. KZ BiH, pa ga Sud, na osnovu članova 39., 42., 48., 49., 50. stav 1. tačka b) KZ BiH: OSUĐUJE NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 1 (JEDNE) GODINE Na osnovu člana 56. KZ BiH, u izrečenu zatvorsku kaznu optuženom L.C., uračunava se vrijeme koje jeproveo u pritvoru, počev od dana 26.02.2014. godine , pa do 26.06.2014. godine , računajući od dane lišenjaslobode, a prema Rješenju Suda BiH broj: S1 2 K 014225 14 Krn 28 od 28.02.2014. godine. Na osnovu člana 74. KZ BiH optuženom se izriče mjera sigurnosti oduzimanja predmeta, te se odoptuženog oduzimaju predmeti koji su upotrebljeni za izvršenje predmetnih krivičnih djela, a koji su od istogbila privremeno oduzeti po Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Državne agencije za istrage i zaštituBiH broj: ... od 26.02.2014. godine , i to: Nokia 2630 IMEI broj...i Nokia 6700s, sa SIM karticom Eronet SN:...,kao i predmeti privremeno oduzeti na osnovu Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Državne agencijeza istrage i zaštitu BiH broj: ...od 26.02.2014. godine , i to: Nokia 3110c sa SIM karticom Eronet IMEI broja: ...,Samsung GT-15500 i Huawei sa SIM karticom Hej, IMEI broja: ... . U skladu sa odredbom člana 188. stav 1. ZKP BiH , optuženi se obavezuje da nadoknadi troškove sudskogpaušala u iznosu od 100,00 KM, koji iznos je dužan platiti u roku od 15 (petnaest) dana po pravosnažnostipresude. O b r a z l o ž e n j e 1. Optužba Tužilaštvo BiH je optužnicom broj: T20 0 KTO 0007967 14 od 15.07.2016. godine između ostalih optužilo L.C. da je počinio krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 250. stav 4., u vezi sa krivičnim djelom Zloupotrebapoložaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 3., u vezi sa stavom 1., u vezi sa članom 31. KZ BiH, te krivičnimdjelom Iznuda iz člana 295. stav 2., u vezi sa stavom 1. i krivičnim djelom Zloupotreba položaja ili ovlaštenjaiz člana 383. stav 3., u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, sve u vezi sa članom 53. i 54. KZ BiH . Optužnica jepotvrđena dana 29.07.2016. godine. 2. Sporazum o priznanju krivice Dana 15.07.2016. godine, Sudu je, uz predmetnu optužnicu, dostavljen i sporazum o priznanju krivnje,zaključen između optuženog L.C. i njegovog branioca, advokata D.A., sa jedne strane i tužioca Tužilaštva BiH, Kasima Halilčevića, sa druge strane, u prisustvu ovlaštenog sudskog tumača za italijanski jezik K.I.F. Zaključenim sporazumom optuženi je priznao krivicu za izvršenje krivičnih djela Organizovani kriminal izčlana 250. stav 4., u vezi sa krivičnim djelom Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav 3., u vezisa stavom 1., u vezi sa članom 31. KZ BiH, te krivičnim djelom Iznuda iz člana 295. stav 2., u vezi sa stavom1. i krivičnim djelom Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3., u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, sveu vezi sa članom 53. i 54. KZ BiH, te prihvatio da mu se izrekne kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine,u koju će se uračunati 4 (četiri) mjeseca koja je optuženi proveo u pritvoru. Potpisujući sporazum optuženi sesaglasio da mu se, u smislu odredbe člana 74. KZ BiH izrekne mjera sigurnosti oduzimanja predmeta, i tooduzetih po potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta Državne agencije za istrage i zaštitu broj: ... i ...od 26.02.2014. godine. 3. Razmatranje sporazuma o priznanju krivice Na ročištu održanom dana 08.11.2016. godine, u smislu odredbe člana 231. Zakona o krivičnom postupkuBiH, Sud je provjerio i utvrdio da je do zaključenja sporazuma došlo dobrovoljno, svjesno i sarazumijevanjem, da je optuženi upoznat sa mogućim posljedicama zaključenja sporazuma, odnosno da setime odriče prava na suđenje, da ne može uložiti žalbu na krivičnopravnu sankciju, uključujući i posljedicevezane za troškove krivičnog postupka. Optuženi je pred Sudom jasno izjavio da je zaključeni sporazum u njegovom interesu, te da se za zaključenjesporazuma odlučio svjesno i svojevoljno, u skladu sa čim je i dao izjavu o priznanju krivice, nedvosmislenopotvrđujući da je upoznat sa svim zakonskim posljedicama zaključenja sporazuma. Nakon što je razmotrio datu izjavu optuženog, te utvrdio da postoji dovoljno dokaza o njegovoj krivici, Sud jezaključio da su u cjelosti ispunjene pretpostavke propisane članom 231. stav 6. ZKP BiH, zbog čega jezaključeni sporazum prihvatio. 4. Dokazni standard Standard ''dovoljno dokaza'', koji zakonodavac propisuje kao uslov za prihvatanje sporazuma o priznanjukrivice, Sud je utvrdio na osnovu priznanja optuženog i dokaza navedenih u optužnici, a na koje odbrana nijeimala prigovora. 5. Krivična sankcija Na pretresu za izricanje krivičnopravne sankcije, tužilac je izjavio da je prilikom predlaganja vrste i visinekazne cijenio činjenicu da je optuženi priznanjem krivice doveo do ekonomičnosti i efikasnosti postupka, danije ranije osuđivan, da se radi o osobi mlađe životne dobi, te da je otac jednog mldb. djeteta, kao i dakorektno držao u toku krivičnog postupka, navodeći da će se predloženom kaznom zatvora postići ciljevigeneralne i specijane prevencije u odnosu na istog. Branilac optuženog L.C., advokat D.A., naveo je da se slaže sa činjenicama koje je istakao tužilac, te da je izsvih navedenih razloga i zaključen sporazum, ističući da optuženi neće ponoviti krivičnopravne radnje.Takođe, predloženo je da optuženi bude oslobođen naknade troškova krivičnog postupka, jer se radi onezaposlenom licu. Nakon ocjene svih iznijetih činjenica i okolnosti, Sud je prihvatio sporazumom dogovorenu krivičnu sankcije,te je primjenom odredbi člana 39., 42., 48., 49., 50. stav 1. tačka b) KZ BiH, za krivična djela Organizovanikriminal iz člana 250. stav 4., u vezi sa krivičnim djelom Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 220. stav3., u vezi sa stavom 1., u vezi sa članom 31. KZ BiH, te krivičnim djelom Iznuda iz člana 295. stav 2., u vezisa stavom 1. i krivičnim djelom Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3., u vezi sa stavom 1.KZ FBiH, sve u vezi sa članom 53. i 54. KZ BiH optuženom L.C. izrekao kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne)godine . Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Sud je imao u vidu odredbe krivičnog zakonodavstva Bosne iHercegovine koje su bile na snazi u vremenu počinjenja krivičnog djela, u skladu sa odredbom člana 4. KZBiH, te sve olakšavajuće okolnosti, od kojih je posebno cijenio priznanje izvršenja krivičnog djela prije početkaglavnog pretresa i izvođenja dokaza, što je u velikoj mjeri doprinijelo ekonomičnosti postupka, kao i činjenicuda je optuženi porodičan čovjek, da je otac malodobnog djeteta, da ranije nije osuđivan, kao i iskazanu spremnost na saradnju tokom dosadašnjeg postupka. Na strani optuženog Sud nije našao otežavajućeokolnosti. Sud je uvjerenja da će se izrečenom kaznom zatvora prema optuženom, postići svrha kažnjavanja, u smisluodredbe člana 39. KZ BiH, te da su iste adekvatne učinjenom djelu i stepenu krivične odgovornostioptuženog. 6. Oduzimanje predmeta Sud je primjenom odredbe člana 74. KZ BiH optuženom izrekao mjeru sigurnosti oduzimanja predmeta, te seod optuženog oduzimaju predmeti koji su upotrebljeni za izvršenje predmetnih krivičnih djela, a koji su odistog bila privremeno oduzeti po Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Državne agencije za istrage izaštitu BiH broj: ... od 26.02.2014. godine, i to: Nokia 2630 IMEI broj: ...i Nokia 6700s, sa SIM karticom EronetSN: ..., kao i predmeti privremeno oduzeti na osnovu Potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Državneagencije za istrage i zaštitu BiH broj: ... od 26.02.2014. godine, i to: Nokia 3110c sa SIM karticom Eronet IMEIbroja: ..., Samsung GT-15500 i Huawei sa SIM karticom Hej, IMEI broja: ... . 7. Troškovi krivičnog postupka Rukovodeći se odredbom člana 188. stav 1. ZKP BiH, Sud je optuženog L.C. obavezao na nadoknadutroškova sudskog paušala u visini od 100,00 KM, s obzirom da Sudu nisu dostvaljeni dokazi koji se odnosena imovno stanje optuženog, a koji bi doveli do drugačije odluke Suda. ZAPISNIČAR SUDIJA ZA PRETHODNO Stručni Saradnik SASLUŠANJE Amela Huseinbegović Branko Perić POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nije dozvoljena žalba na izrečenu krivičnopravnusankciju, dok se iz drugih razloga žalba može podnijeti u roku od 15 dana od dana dostavljanja pismenogotpravka presude, Apelacionom odjeljenju ovog suda. Žalba se podnosi u dovoljnom broju primjeraka.
Rješenje Suda BiH br. S1 2 K 018934 16 Kž od 29.01.2016. kojim se odbija kao neosnovana žalba branioca optuženog S.P. protiv Rješenja Suda BiH br. S1 K 018934 15 K od 31.12.2015. za povrat privremeno oduzetih predmeta – novca 29.01.2016 sud bih Broj: S1 2 K 018934 16 Kž Sarajevo, 29.01.2016. godine Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću Apelacionog odjeljenja sastavljenom od sudije Mirka Božovića, kao predsjednikavijeća, te sudija Tihomira Lukesa i Dr. Dragomira Vukoja, kao članova vijeća, u krivičnom predmetu protiv optuženog S.P. i dr., zbog krivičnog djela Zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi stava 1. Krivičnog zakonaFederacije Bosne i Hercegovine i krivičnog djela Primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 380. stav 1. Krivičnogzakona Federacije Bosne i Hercegovine, odlučujući o žalbi branioca optuženog S. P., advokata P. Č., izjavljenoj protivrješenja Suda Bosne i Hercegovine, broj S1 2 K 018934 15 K od 30.12.2015. godine, na osnovu člana 321. stav 1. i 3.Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP BiH), dana 29.01.2016. godine, donio je sljedeće R J E Š E NJ E Odbija se, kao neosnovana, žalba branioca optuženog S. P., izjavljena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine, brojS1 2 K 018934 15 K od 30.12.2015. godine. O b r a z l o ž e nj e Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine (Sud BiH), broj S1 2 K 018934 15 K od 30.12.2015. godine, odbijen je, kaoneosnovan, zahtjev optuženog S. P. za povrat privremeno oduzetih predmeta – novca oduzetog po Naredbi za pretresSuda BiH, broj S1 2 K 017337 14 Krn od 20.10.2014, a po potvrdi o Privremenom oduzimanju predmeta, broj 16-05/2-04-3-15/14 od 22.10.2014. godine. Protiv navedenog rješenja žalbu je izjavio branilac optuženog S. P., advokat P. Č., zbog bitne povrede odredabakrivičnog postupka, sa prijedlogom da Apelaciono vijeće Suda BiH uvaži žalbu i preinači pobijano rješenje, tako što ćeodrediti da se oduzeti iznos novčanih sredstava od 8.000,00 KM vrati optuženom S. P.. Branilac smatra da ne postoji nitijedan dokaz, čak ni indicija, da novac koji je oduzet od njegovog branjenika ima bilo kakve veze sa krivičnim djelomkoje mu je stavljeno na teret. Kako se to u žalbi ističe, krivično djelo koje je stavljeno na teret optuženom, počinjeno jekrajem 2007. i početkom 2008. godine, dakle, skoro osam godina prije nego je izvršeno oduzimanje u krivičnompostupku, pa iz toga, prema stavu branioca, proizilazi da na strani njegovog branjenika ne postoji bilo kakva korist kojabi mogla biti predmet oduzimanja na temelju krivične presude. Branilac zaključuje da je pobijano rješenje doneseno natemelju pogrešne primjene odredaba članova 65. i 74. ZKP BiH. Nakon što je ispitalo pobijano rješenje u okviru žalbenih prigovora, te izvršilo uvid u spis, vijeće Apelacionog odjeljenja(Apelaciono vijeće/Vijeće) donijelo je odluku kao u izreci iz slijedećih razloga: Prije svega, Apelaciono vijeće ukazuje na odredbu člana 74. ZKP BiH, a u odnosu na koju je i prvostepeni sud pravilnokonstatovao da se ne može primjeniti na konkretni zahtjev optuženog u ovoj fazi postupka. Navedena odredba glasi: „Predmeti koji su u toku krivičnog postupka privremeno oduzeti vratit će se vlasniku, odnosno držatelju, kada u tokukrivičnog postupka postane očigledno da njihovo zadržavanje nije u skladu s članom 65. ovog zakona, a ne postojerazlozi za njihovo oduzimanje (član 391.).“ Naime, Apelaciono vijeće zaključuje da je prvostepeni sud, pred kojim se vodi glavni pretres u ovoj krivičnoj stvari, unajboljoj poziciji da cijeni navedenu odredbu člana 74. ZKP BiH, obzirom da je isti najbolje upoznat sa tokom krivičnogpostupka, te dokazima koje je potrebno obezbjediti kako bi se isti uspješno okončao, te u konačnici mogla donijetipravilna odluka. Kada ovako zaključuje, Apelaciono vijeće se rukovodi i navodima iz pobijanog rješenja da je itužilaštvo prilikom izjašnjenja o zahtjevu optuženog za povrat novca, osnovano istaklo da postupak još uvijek nijeokončan, te da nije utvrđeno da li se radi o zakonito ili nezakonito stečenoj imovini. Kod ovakvog stanja stvari, ovom Vijeću ne preostaje ništa drugo nego da uvaži stav prvostepenog suda iznijet upobijanom rješenju, te zaključi da je zahtjev optuženog za povrat novca, u ovoj fazi postupka, preuranjen, pa se u skladus tim i žalbeni prigovori branioca odbijaju kao neosnovani. Imajući u vidu izneseno, na osnovu člana 321. stav 1. i 3. ZKP BiH, a u vezi sa članom 65. i 74. ZKP BiH, valjalo jeodlučiti kao u izreci. PREDSJEDNIK VIJEĆA S U D I J A Mirko Božović POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja žalba nije dozvoljena.
Odluka Vrhovnog suda FBiH br. 09 0 Kž 013161 12 Kž od 31.10.2012. kojom se Žalba kantonalnog tužitelja u Sarajevu odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 013161 11 K od 07.05.2012. o oslobađanju od optužbe za krivično djelo Zloupotrebe položaja ili ovlasti 31.10.2013 Bosna i Hercegovina FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE VRHOVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Broj: 09 0 Kž 013161 12 Kž Sarajevo, 31.10.2013. godine U IME FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu u vijeću sastavljenom od sudija Ignjacija Dodik kaopredsjednika vijeća, Nidžare Zlotrg i mr. Božidarke Dodik kao članova vijeća, uz sudjelovanje Ismete Drndo kaozapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženog Č. D., zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, povodom žalbi kantonalnogtužitelja u Sarajevu i zamjenika federalnog pravobranitelja u Sarajevu, izjavljenih protiv presude Kantonalnog suda uSarajevu broj: 09 0 K 013161 11 K od 07.05.2012. godine, u sjednici vijeća održanoj u prisutnosti federalnog tužiteljaDragana Stupar, te branitelja optuženog Č. D., advokata R. Z. iz M., a u odsutnosti uredno obavještenog optuženog Č. D.dana 31.10.2013. godine, donio je: P R E S U D U Ž alba kantonalnog tu ž itelja u Sarajevu se odbija kao neosnovana i potvr đ uje presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj : 09 0 K 013161 11 K od 07.05.2012. godine . Ž alba zamjenika federalnog pravobranitelja u Sarajevu izjavljena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj : 09 0 K 013161 11 K od 07.05.2012. godine , odbacuje se kao neblagovremena . O B R A Z L O Ž E N J E Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 013161 11 K od 07.05.2012. godine, na osnovu člana 299.tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ZKP FBiH) oslobođen je od optužbe optuženiČ. D. da bi radnjama opisanim u izreci te presude učinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav3. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (raniji KZ FBiH). Po članu 212. stav 4.ZKP FBiH oštećena Federacija Bosne i Hercegovine je sa eventualnim imovinskopravnim zahtjevom upućena naparnicu. U pogledu troškova krivičnog postupka odlučeno je da isti, kao i nužni izdaci optuženog, nužni izdaci i nagradabranitelja padaju na teret budžetskih sredstava, na osnovu člana 203. stav 1. ZKP FBiH. Protiv te presude u zakonskom roku žalbu je izjavio kantonalni tužitelj u Sarajevu, zbog bitne povrede odredabakrivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Užalbi je naveo razloge zbog kojih smatra da je prvostepeni sud pogriješio kada je donio pobijanu presudu. Predložio je,da se žalba uvaži, pobijana presuda ukine i odredi održavanje pretresa. Žalbu protiv prvostepene presude izjavio je i zamjenik federalnog pravobranitelja u Sarajevu, zbog bitne povredeodredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka c) ZKP FBiH i predložio ukidanje te presude. Odgovor na žalbu kantonalnog tužitelja dostavio je branitelj optuženog Č. D. advokat R. Z. iz M., kojim jeosporio žalbene navode kantonalnog tužitelja i predložio je, da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi prvostepenapresuda. Federalni tužitelj podneskom broj: T09-0-KTŽ-0010160-12 od 31.07.2012.godine i od 24.08.2012. godine jepredložio, da se uvaži žalba kantonalnog tužitelja u Sarajevu, ukine prvostepena presuda i odredi održavanje pretresapred Vrhovnim sudom FBiH, a žalba Federalnog pravobraniteljstva u Sarajevu (oštećenog) odbaci, jer jeneblagovremena i nedopuštena. Na javnoj sjednici vijeća ovog suda održanoj u smislu člana 319. ZKP FBiH, federalni tužitelj ostao je kodnavoda, osnova i prijedloga iz žalbe kantonalnog tužitelja, kao i prijedloga iz podnesaka broj: T09-0-KTŽ-0010160-12od 31.07.2012.godine i 24.08.2012. godine, s tim što je u skladu sa izmjenama procesnog zakona predložio da sepobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje, a žalba oštećenog odbaci, dok jebranitelj optuženog ostao kod navoda i prijedloga iz podnesenog odgovora na žalbu kantonalnog tužitelja u Sarajevu, štosu na toj sjednici i izložili. Ovaj sud je ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda i prigovora kantonalnog tužitelja (tužitelja)u smislu člana 321. ZKP FBiH, te cijenio i navode iz odgovora na tu žalbu podnesen od strane branitelja optuženog,nakon čega je odlučio kao u izreci, iz sljedećih razloga: Prije svega, ispitujući blagovremenost i dopuštenost žalbe zamjenika federalnog pravobranitelja iz Sarajeva, ovajsud je utvrdio da su prvostepenu presudu primili dana 17.05.2012. godine, zatim su dostavili sudu podnesak dana04.06.2012. godine, koji se prihvatio kao žalba oštećenog izjavljena protiv prvostepene presude. Kako se radilo oneurednoj žalbi, to je ista vraćena zamjeniku federalnog pravobranitelja uz dopis da u roku od tri dana istu uredi, uzuputu postupanja po odredbi člana 310. stav 1. ZKP FBiH (šta sve treba da sadrži žalba) i člana 308. stav 4. istog zakona(iz kojeg osnova oštećeni može izjaviti žalbu). Kako je utvrđeno da je žalba oštećenog izjavljena nakon isteka petnaest dana kao zakonskog roka za izjavljivanježalbe, a dodatno tome izjavljena je zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, ovaj sud je takvu žalbu prije svega odbacio kao neblagovremenu. Pobijajući pravilnost i zakonitost prvostepene presude tužitelj u žalbi ističe da je prvostepeni sud počinio bitnupovredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH, koju nalazi u tome što su u obrazloženjupobijane presude izostali razlozi o odlučnim činjenicama. Pri tome u toj žalbi tužitelj nadalje ističe, da je prvostepeni sudu obrazloženju pobijane presude detaljno iznio sadržinu dokaza optužbe i odbrane, ali ih je selektivno cijenio i nijepostupio u skladu sa odredbom člana 296. ZKP FBiH u vezi sa članom 305. stav 7. istog zakona. Međutim, nasuprot tome, ovaj sud nalazi da prvostepeni sud nije učinio bitnu povredu odredaba krivičnogpostupka na koju se u žalbi tužitelja ukazuje. Naime, ne može se prihvatiti da pobijana presuda nema razloga o odlučnimčinjenicama, jer iz obrazloženja te presude jasno proizilazi iz kojih razloga je prvostepeni sud prihvatio nedokazanim dabi optuženi učinio predmetno krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret. Nisu osnovani ni prigovori tužitelja o selektivnoj ocjeni dokaza od strane prvostepenog suda, da taj sud nijepostupio u skladu sa odredbama na koje se u žalbi tužitelja ukazuje. Po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud je uobrazloženju pobijane presude jasno naveo šta prihata odnosno ne prihvata i zašto, a što se sve odnosi na odlučnečinjenice, a ne i na druge sporedne činjenice. Nasuprot prednjim prigovorima iz žalbe tužitelja, u toj žalbi se prigovarada prvostepeni sud ocjenu dokaza nije izvršio na adekvatan način što bi se odnosilo na žalbeni prigovor pogrešnoutvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje, prema žalbi tužitelja zaključak prvostepenog suda da nije dokazana namjera optuženog da preduzeću"L." d.o.o Š.B. i MI "L." d.o.o Š.B. pribavi korist u vidu neplaćanja posebnih taksi na strojno iskošteno meso peradi,svodi se na konstataciju, a ne na utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi u žalbi se navodi da je nejasan zaključakprvostepenog suda da direktnu vezu uspostavlja između F. A. direktora carinske uprave i navedenih preduzeća i davanjainstrukcije carinarnicama da se ne naplaćuju posebne takse, te da je netačan navod prvostepenog suda da u tom pravcutužiteljstvo nije izvelo dokaze i da izvedenim dokazima nije dokazana takva tvrdnja. Pri tome se navodi da samopozivanje na provedene dokaze bez iznošenja njihove sadržine i ocjene ne znači da su te činjenice utvrđene pa da bi kaotakve bile prihvaćene. S tim u vezi, tužitelj u žalbi konkretno navodi dokaze koje je tužiteljstvo izvelo na glavnom pretresu predprvostepenim sudom i to dokazi pod oznakama dokaza 1, 2, 3, 4, 5, 6, 8, 18, 19 i iznosi njhovu kratku sadržinu, ističućida isti nisu bili cijenjeni od strane prvostepenog suda, što je prema toj žalbi dovelo do toga da nije utvrđeno činjeničnostanje u pogledu direktne veze postojanja između direktora Carinske uprave FBiH F. A. i Ministarstva finansija FBiHoptuženog Č. D. kao ministra, koja veza je hijerarhijski uspostavljena. Međutim, materijalni dokazi na koje tužitelj u žalbi ukazuje prvostepeni sud je cijenio zajedno sa ostalimizvedenim dokazima, što isključuje tezu tužitelja o selektivnoj ocjeni dokaza od strane prvostepenog suda. Na osnovusvestrane ocjene dokaza i po ocjeni ovog suda, nije bilo moguće izvesti drugačiji zaključak od onog kako je to postupioprvostepeni sud i naveo u obrazloženju pobijane presude. Naime, i po ocjeni ovog suda, prvostepeni sud i nije mogao izvesti drugačiji zaključak od onog navedenog uobrazloženju pobijane presude. Polazeći od toga da tužitelj u žalbi na nekonkretizovan, paušalan način prigovarapravilnosti izvedenog zaključka prvostepenog suda i pri tome ne ukazuje na dokaze odnosno činjenice i okolnosti koje izistih proizilaze, a koje bi prema toj žalbi predstavljale dovoljan osnov za izvođenje drugačijeg zaključka od onog kojegje izveo prvostepeni sud i naveo u obrazloženju pobijane presude, to po ocjeni ovog suda nije dovedeno u pitanjepravilnost prednjeg zaključka. Ovo prije svega iz razloga, što je prvostepeni sud utvrdio na osnovu izvedenih dokaza dasu navedena preduzeća dostavila pisani upit na ruke direktora Carinske uprave FBiH F. A. tražeći na taj načinpojašnjenje u vezi svrstavanja usitnjenog separiranog pilećeg mesa koje koriste kao sirovinu u procesu proizvodnjeobarenih kobasica i salama u posebnu podgrupu postojećeg tarifnog broja. Dakle, u pogledu tih preduzeća nema dokazada su se oni obratili optuženom, već pomenutu instrukciju traže od direktora Carinske uprave FBiH, koji je njihov pisani upit uz akt te carinarnske uprave dostavio Ministarstvu vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, budući da donošenjeodluke i odluke o izmjenama odluke nije u nadležnosti Carinske uprave FBiH, već u nadležnosti tog ministarstva. Međutim, iz stanja spisa odnosno konkretnog upita preduzeća ("L." d.o.o Š. B. i MI "L." d.o.o Š.B.) proizilazi daoni nisu tražili izmjenu odluke u pogledu plaćanja posebnih taksi (prelevmana) na separirano pileće meso, već samopojašnjenje, za koje i nije bilo razloga da se isto dostavlja Federalnom ministarstvu finansija na ruke optuženog kaoministra. Ovo iz razloga što kako je to prihvatio prvostepeni sud i naveo u obrazloženju pobijane presude, bilo jeslučajeva da su fizička ili pravna lica se obraćala carinarnicama i direktoru Carinske uprave FBiH sa različitim upitima,na koje je ovlašten samostalno odgovoriti, budući da je Carinska uprava samostalna u svom radu i sve poslove iz svojenadležnosti obavlja na osnovu zakona, drugih propisa i općih akata. Nadalje, uvjerenje da nema pouzdanih dokaza da je optuženi učinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlastiiz člana 358. stav 3. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBiH, prvostepeni sud u obrazloženju pobijane presude je zasnovaona činjenicama koje i po ocjeni ovog suda pružaju pouzdan osnov za takav zaključak. Činjenična utvrđenja iz pobijanepresude se zasnivaju na izvedenim dokazima u prvostepenom postupku i to kako dokazima optužbe tako i odbrane, kojisu navedeni u obrazloženju pobijane presude i koju sadržinu dokaza je prvostepeni sud cjenio i naveo valjane razloge uodnosu na svaku odlučnu činjenicu iz činjeničnog opisa radnji izvršenja djela, koje mu se stavlja na teret, kako je tonavedeno u izreci pobijane presude, a koje razloge kao pravilne prihvata i ovaj sud. Prije svega, na pouzdan način nije utvrđeno da je optuženi u svojstvu federalnog ministara finansija usmenozatražio od F. A. direktora Carinske uprave FBiH, dostavljanje pisanog upita preduzeća "L." d.o.o Š.B., vezano zadavanje pojašnjenja i smjernica u primjeni zakonskih propisa da li se na strojno iskošteno meso peradi naplaćujuposebne takse. U pogledu usmenog traženja od strane optuženog dostavljanje pisanog upita navedenih preduzeća, nijepotkrijepljeno odgovarajućim i potrebnim dokazima da bi isto bilo moguće prihvatiti utvrđenim. Tačno je, da iz iskazasvjedoka F. A. proizilazi usmeno traženje optuženog pisanog upita navedenih preduzeća, koji iskaz nije potkrijepljenostalim izvedenim dokazima, što se pored ostalog ogleda i u pogledu dopisa direktora Carinske uprave FBiH od14.06.2000.g., koji je u djelovodnom protokolu Carinske uprave FBiH evidentiran dana 23.06.2000.g., što ne odgovaradijelu iskaza pomenutog svjedoka o „žurnom“ postupanju optuženog. Pored toga, nema pouzdanih dokaza ni da jeoptuženi dostavio mišljenje (odgovor) u pogledu primjenjivanja Odluke o određivanju proizvoda na koje se pri njihovomuvozu u 1999. g. plaća posebna taksa, imajući u vidu da je prvostepeni sud na pouzdan način utvrdio da se radilo odopisu na kojem se nalazio faksimil potpisa optuženog, a ne njegov potpis, na koji način bi pouzdano bio utvrđendonosioc pomenutog akta. Pored toga, na pouzdan način prvostepeni sud nije utvrdio da li je pisani dopis napisan u Federalnom ministarstvufinansija ili u Carinskoj upravi FBiH. Iako se u žalbi tužitelja takav zaključak prvostepenog suda cijeni nelogičnim, danije pouzdano utvrđeno tko je donio sporni akt i gdje je isti nastao, pri čemu se iznose navodi iskaza svjedoka F. K., kojise pored ostalog i na te okolnosti očitovao, tužitelj u žalbi prigovara selektivnoj ocjeni iskaza pomenutog svjedoka.Nadalje, u toj žalbi ukazuje da je bilo potrebno stručno znanje grafologa što nije provedeno u tom smislu predprvostepenim sudom, a dodatno za takav zaključak prigovara da nije doveden u vezu sa ostalim izvedenim dokazima izkojih bi na uvjerljiv način proizilazilo gdje je nastao navedeni akt, na koji način i kome je sve bio dostupan, pozivajućise na dokaze tužiteljstva pod oznakama broja 4 – 10, te dokaze pod oznakama broja 18 i 19. Međutim, takvinekonkretizovani žalbeni navodi tužitelja, da je bilo potrebno stručno znanje grafologa, bez pojašnjenja na kojeokolnosti, odnosno što bi se istim dokazivalo, ovaj sud takve žalbene navode tužitelja nije mogao prihvatiti opravdanim.Isto se odnosi i na pozivanje dokaza tužiteljstva od broja 4 do broja 10, te dokaza 18 i 19, kao i 16 i 17, bez navođenjašta bi prema toj žalbi iz istih proizilazilo u smislu dokazanosti o kojim činjenicama i okolnostima bi se radilo. Kada seima u vidu da je prvostepeni sud te dokaze optužbe na koje u žalbi tužitelj ukazuje, kao i ostale izvedene dokaze pred timsudom već cijenio i na osnovu istih izveo konačan zaključak da nema pouzdanih dokaza da je optuženi učinio predmetnokrivično djelo kako mu se to stavlja optužbom na teret. Da nema pouzdanih dokaza da je optuženi kritične prilike sačinio sporni akt (mišljenje), koje je dostavljenoCarinskoj upravi FBiH na kojem je stavljen faksimil potpisa optuženog proizilazi iz nalaza vještaka grafologa B. E.,zatim iskaza optuženog datog u svojstvu svjedoka, koji je konkretno naveo da se u periodu od 21. do 25. juna 2000. g.,nalazio u Zagrebu, koje navode je potkrijepio materijalnim dokazima gdje je konkretno i u koje vrijeme i sa kojimČ osobama se nalazio u te dane, te iskazom svjedoka Č. J., koje i po ocjeni ovog suda suprotnim paušalnim žalbenimnavodima tužitelja nije dovedeno u sumnju. Nisu osnovani ni prigovori iz žalbe tužitelja da je prvostepeni sud donio protivrječne zaključke kada je prihvatioda dopis pod brojem … od 23.06.2000. g., (dokaz broj 4), u kojem je izneseno navedeno mišljenje nije imaloobavezujući karakter, za koje neprihvatanje takvih činjenica je prvostepeni sud naveo određene razloge u obrazloženjupobijane presude, koje kao pravilne prihvata i ovaj sud. Dakle, i po ocjeni ovog suda, potpuno je nelogično i upravoprotivrječno samo sebi „obavezujuće mišljenje“, koju tezu zastupa optužba kako se to u istoj i navodi. Samim tim ako jeu pitanju neko mišljenje, ono ne može biti obavezujuće, što jedno drugo isključuje. U nastojanju predstavljanja da seradilo o obavezujućem mišljenju – aktu, kako za direktora Carinske uprave FBiH i sve carinske ispostave, tužitelj u žalbiponovo iznosi tezu da je to mišljenje doneseno od strane optuženog i da su nastupile posljedice, kako to proizlazi izdokaza broj 14 i 15. Tačno je, da je direktor Carinske uprave FBiH F. A. „mišljenje“ o tumačenju odluke o prelevmanima uz dopisdostavio na „provedbu“ svim carinarnicama i pored okolnosti što je znao da tumačenje na pomenutu odluku može datijedino Vijeće ministara, odnosno nadležno Ministarstvo za vanjsku trgovinu i ekonomske odnose BiH. Iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je direktor Carinske uprave FBiH koji je došao nakon F. A., bio S.S. koji je dana 05.04.2002. g., stavio van snage akte Carinske uprave FBiH od 23.06.2000.g. i 04.07.2000. g., te naložionaplatu posebnih taksi na svu robu koja se svrstava u određeni tarifni broj, a koja nije bila naplaćivana od dana23.06.2000.godine. Prema tome, nije sporno da za određeni period nisu naplaćivane posebne takse „prelevmani“, tako da supomenuta preduzeća i to "L." d.o.o Š.B. ostvarila korist u iznosu od 120.000,00 KM i MI "L." d.o.o Š.B. ostvarilo koristu iznosu od 1.736.878,00 KM, kako to proizilazi i iz nalaza vještaka finansijske struke H. A. Takvo postupanje,nenaplaćivanja posebnih taksi-prelevmana je bilo suprotno odluci koja je bila na snazi u pogledu naplaćivanja tihposebnih taksi – prelevmana, uslijed čega je nastupila šteta u pomenutom iznosu za budžet Federacije BiH, a indirektno iza budžet Bosne i Hercegovine. Iz navedenih razloga, ovaj sud nalazi da žalbeni navodi tužitelja nisu doveli u pitanje ni pravilnost zaključkaprvostepenog suda da nema dokaza da je optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje, radi čega je u smisluodredbe člana 299. tačka c) ZKP FBiH prvostepenom presudom i oslobođen od optužbe. Kako dakle, po ocjeni ovog suda ne stoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija žalbom tužitelja, to jevaljalo istu odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude u smislu odredbe člana 328. ZKP FBiH, dok uodnosu na žalbu oštećenog valjalo odbaciti kao neblagovremenu u smislu odredbe člana 326. istog zakona. Zapisni č ar Predsjednik vije ć a Ismeta Drndo , s . r . Ignjacije Dodik,s.r.
Presuda Vrhovnog suda FBiH br. 07 0 K 003661 11 Kž 2 od 20.03.2013. kojom se odbija kao neosnovana Žalba zamjenika glavnog kantonalnog tužitelja iz Mostara i potvrđuje presuda Kanotnalnog suda u Mostaru br. 07 0 K 003661 10 K od 27.06.2011. o oslobađanju od optužbi za krivično djelo Zloupotrebe položaja ili ovlasti 20.03.2013 Bosna i Hercegovina FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE VRHOVNI SUD FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE Broj: 07 0 K 003661 11 Kž 2 Sarajevo, 20.03.2013. godine U IME FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE! Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u Sarajevu, u vijeću sastavljenom od sudijaFilipović mr. Ljiljane kao predsjednice vijeća, Gogala Zorice i Marić Slavka kao članova vijeća, uzsudjelovanje Hrvat Hasije kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih Č. D., G. M., Š. V.,Ž. M., Đ. N., B. I. i J. S., zbog krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3. uvezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, povodom žalbe zamjenikaglavnog županijskog/ kantonalnog tužitelja iz Mostara protiv presude Županijskog/Kantonalnog suda uMostaru broj 07 0 K 003661 10 K od 27.06.2011. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 20.03.2013.godine u prisutnosti federalne tužiteljice Mutevelić Nermine, optuženih Č. D., G. M., Š. V., Ž. M., Đ.N. i J. S. i njihovih branitelja advokata R. Z., M. D., P. B., D. N., Š. D., F. A. i P. I., te u odsutnostiuredno obaviještenih optuženog B. I. i advokata B. D., branitelja optužene J. S., kojeg je zamjenjivalaadvokat P. I., donio je P R E S U D U Odbija se kao neosnovana žalba zamjenika glavnog županijskog/kantonalnog tužitelja iz Mostara , pa se presuda Županijskog/Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 003661 10 K od 27.06.2011. godine, potvrđuje. O B R A Z L O Ž E N J E ŽČ Presudom Županijskog/Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 003661 10 K od 27.06.2011. godine optuženi Č.D., G. M., Š. V., Ž. M., Đ. N., B. I. i J. S. (u daljem tekstu: optuženi) , na osnovu člana 299. tačka c) Zakona o krivičnompostupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: ZKP FBiH), oslobođeni su od optužbe da su počinili krivičnodjelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 2. u vezi sa stavom 1. ranijeg Krivičnog zakona Federacije Bosnei Hercegovine (u daljem tekstu: KZ FBiH) (Službene novine FBiH broj 43/98 od 30.11.1998). Na osnovu člana 203. stav1. ZKP FBiH, odlučeno je da troškovi krivičnog postupka padaju na teret proračunskih sredstava prvostepenog suda kaoi nužni izdaci optuženih i nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja. Protiv ove presude žalbu je izjavio zamjenik glavnog županijskog/kantonalnog tužitelja iz Mostara (u daljemtekstu: tužitelj), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede krivičnog zakona i zbog bitnihpovreda odredaba krivičnog postupka. Tužitelj u žalbi navodi razloge zbog kojih smatra da je prvostepeni sud pogriješiokada je donio pobijanu presudu, pa predlaže da se žalba uvaži, prvostepena presuda ukine i odredi održavanje novogpretresa. Odgovore na ovu žalbu su podnijeli branitelji optuženih Č. D., G. M., B. I. i J. S., advokati R. Z., P. B., B. D. i P.I., u kojima su osporili osnove i navode iz žalbe tužitelja i predložili da se žalba odbije kao neosnovana. Federalna tužiteljica, podneskom broj KTŽ 139/11 od 06.10.2011. godine, predložila je da se žalba tužiteljauvaži, s tim da nije navela na koji način da se postupi nakon uvaženja žalbe, dok je osporila navode i prijedloge izpodnesenih odgovora branitelja optuženih na žalbu koju je izjavio tužitelj. Sjednica vijeća ovog suda je održana u smislu člana 319. stav 4. ZKP FBiH, u prisutnosti optuženih Č. D., G. M.,Š. V., Ž. M., Đ. N. i J. S. i njihovih branitelja, s tim, da je advokata B. D., branitelja optužene J. S., koji je o sjednicivijeća uredno obaviješten, zamjenjivala advokat P. I., koja brani optuženog B. I., koji nije prisustvovao sjednici vijećaiako je o istoj bio uredno obavješten. Na sjednici vijeća federalna tužiteljica je u cijelosti ostala kod osnova, navoda iprijedloga iz izjavljene žalbe tužitelja, koju je izložila, kao i kod podneska broj KTŽ 139/11 od 06.10.2011. godine, te jepredložila da se žalba tužitelja uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.Branitelji optuženih Č. D., G. M., B. I. i J. S. su ostali kod navoda i prijedloga iz odgovora na žalbu zamjenika glavnogkantonalnog tužitelja, koje su na sjednici vijeća izložili, s tim da su i branitelji optuženih Š. V., Ž. M. i Đ. N. takođeosporili žalbene navode tužitelja . Ovaj sud je u ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih navoda tužitelja, pa je, imajući u vidu i navode izodgovora na žalbu, odlučio kao u izreci ove presude, iz sljedećih razloga: Pobijajući prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, tužitelj u žalbi navodi da je prvostepeni sud učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH time što je izreka prvostepene presude nerazumljiva i protivriječna zbog toga što, kako se navodi u žalbi, sud ne prihvata pravnukvalifikaciju krivičnog djela iz optužnice, a radi se o krivičnom djelu zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 3.u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBiH jer sud na stranama 23. i 24. obrazloženja presude daje razloge da bi se ukonkretnom slučaju radilo o zastarjelosti krivičnog gonjenja jer poprima da se radi o krivičnom djelu zloupotrebepoložaja ili ovlasti iz člana 358. stav 1. ranijeg KZ FBiH, a ne o djelu iz stava 3. tog člana, koje je optužnicomoptuženima stavljeno na teret. U vezi sa ovim žalbenim navodom tužitelja potrebno je, najprije, istaći da bi tvrdnja da sud nije prihvatio pravnukvalifikaciju iz optužnice, po svojoj sadržini, mogla predstavljati samo žalbeni osnov povrede krivičnog zakona a nebitne povrede odredaba krivičnog postupka. Nadalje, iako pomenuti žalbeni navod sadrži tvrdnju da je izreka presude nerazumljiva, tužitelj u žalbi nije naveorazloge za tu tvrdnju. Stoga ovaj sud, u skladu sa članom 321. ZKP FBiH, nije bio u prilici da ispita osnovanost težalbene tvrdnje. Konačno, ovaj sud nalazi da se neosnovano pomenutim žalbenim navodom tvrdi da je izreka pobijane presudeprotivrječna njenim razlozima. Naime, iz izreke pobijane presude proizilazi da su optuženi oslobođeni od optužbe za krivično djelo zloupotrebepoložaja ili ovlasti iz člana 358. stav 2. u vezi sa stavom 1. ranijeg KZ FBiH, a na osnovu odredbe člana 299. tačka c)ZKP FBiH, dakle, zbog nedostatka dokaza. P rvostepeni sud je u obrazloženju presude dao konkretne razloge na osnovukojih je zaključio da nije dokazano da su optuženi počinili krivično djelo za koje ih je tužitelj teretio optužnicom. Izmeđuostalog, iz obrazloženja presude proizilazi da je sud našao da nema dokaza ni da je učinjenjem djela, za koje se optuženioptužuju, nekome pribavljena imovinska korist (kako se taj pojam shvata u smislu člana 358. stav 2. i 3. ranijeg KZFBiH), pa, prema tome, ni da je učinjen neki od kvalificiranih oblika krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti izčlana 358. ranijeg KZ FBiH. Konstatacija u obrazloženju presude da je za osnovni oblik krivičnog djela zloupotrebepoložaja ili ovlasti iz člana 358. stav 1. ranijeg KZ FBiH nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja ne činiizreku presude protivrječnom njenim razlozima nego predstavlja objašnjenje suda zašto se nije upustio u utvrđivanje dali ima pouzdanih dokaza da su optuženi učinili taj osnovni oblik krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana358. stav 1. ranijeg KZ FBiH. Stoga se neosnovano žalbom tužitelja tvrdi da je izreka pobijane presude protivrječnanjenim razlozima usljed konstatacije u obrazloženju presude da je za krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti izčlana 358. stav 1. ranijeg KZ FBiH nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja. Neosnovano se žalbom tužitelja ističe i da iz presude nije u dovoljnoj mjeri jasno da li sud optužene oslobađa odoptužbe zbog formalnih nedostataka optužnice ili zbog nepostojanja dokaza o njihovoj odgovornosti jer se uobrazloženju presude ti razlozi isprepliću, te da je zbog toga obrazloženje presude nerazumljivo i protivrječno s izrekom. Prvostepeni sud je, naime, u obrazloženju svoje presude (strane 11-15) naveo nedostatke u činjeničnom supstratuoptužnice koji bi, po ocjeni tog suda, predstavljali osnov za oslobađanje optuženih od optužbe i na osnovu člana 299.tačka a) ZKP FBiH, dakle, zbog toga što djelo za koje se optuženi optužuju nije zakonom propisano kao krivično djelo.Međutim, izrekom pobijane presude sud je optužene oslobodio od optužbe na osnovu članu 299. tačka c) ZKP FBiH,dakle, zbog nedostatka dokaza da su optuženi učinili krivično djelo za koje se optužuju. Za takav zaključak prvostepenisud je u obrazloženju svoje presude naveo potpune i određene razloge. Prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude(strana 15.) naveo i zašto se u izreci presude opredijelio za taj osnov (član 299. tačka c) ZKP FBiH) za donošenjepresude kojom su optuženi oslobođeni od optužbe iako je našao i razloge zbog kojih su optuženi mogli biti oslobođeni ipo osnovu iz člana 299. tačka a) ZKP FBiH. Naime, iz obrazloženja presude jasno proizilazi da se prvostepeni sud, prinavođenju u izreci presude zakonskog osnova za oslobođenje optuženih od optužbe, opredijelio za onaj osnov koji, poocjeni tog suda, ima pretežan značaj. Stoga se neosnovano žalbom tvrdi da je zbog navedenog izreka presudeprotivrječna njenim razlozima. Konačno, pošto bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH postoji akoje izreka presude nerazumljiva, protivriječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili unjoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, jasno je da se tvrdnjom da je obrazloženje presude nerazumljivopresuda ne može pobijati zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH. Osporavajući zaključke prvostepenog suda u pogledu nedostataka u činjeničnom supstratu optužbe, tužitelj užalbi najprije osporava utvrđenje suda da optužnica ne sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi htijenje posljedice.Međutim, tužitelj to čini tvrdnjom da je taj voljni elemenat postojao kod svih optuženih, te, potom, navođenjem dokazakoji, po njegovom mišljenju, ukazuju na takav zaključak. Tužitelj se, dakle, ne bavi razlozima prvostepenog suda kojimaobrazlaže svoj zaključak o tom nedostatku u činjeničnom supstratu optužbe nego dokazima koji, po ocjeni tužitelja,ukazuju na stvarno postojanje tog elementa umišljaja. Pošto žalba ustvari ne sadrži navode kojima se osporava zaključakprvostepenog suda o samom nedostatku činjeničnog opisa djela u optužnici u pogledu tog bitnog obilježja predmetnog krivičnog djela, pomenuti žalbeni navodi ne mogu dovesti u pitanje zaključak prvostepenog suda u pogledu navedenemanjkavosti činjeničnog supstrata optužnice. To se isto odnosi i na žalbene tvrdnje tužitelja kojima se osporava navod suda da je činjenični supstrat optužnicemanjkav i u pogledu navođenja blanketnih propisa. Iako je prvostepeni sud naveo podrobne razloge zašto pozivanje naistaknutu Odluku Vlade kao blanketnog propisa nije dovoljno, tužitelj u žalbi samo tvrdi da je navođenje te OdlukeVlade kao blanketnog propisa dovoljno jer je Odluka Vlade FBiH sadržavala popis preduzeća koji podliježu privatizacijii koja je agencija nadležna za njihovu privatizaciju, te da se na tom popisu nalazio i E.. Međutim, tužitelj je propustio užalbi dati svoj osvrt na konkretne navode suda zašto je pozivanje na Odluku Vlade kao blanketni propis u konkretnomslučaju nedostatno, pa je time propustio i mogućnost dovođenja žalbom u sumnju takvog zaključka prvostepenog suda. Nadalje, iako je prvostepeni sud naveo određene razloge zbog kojih nalazi da činjenični opis djela u optužnici nesadrži nijednu posljedicu krivičnog djela, tužitelj u žalbi ne navodi konkretne razloge zašto ne prihvata takav stavprvostepenog suda nego samo ističe svoj suprotni stav. S obzirom na navedeno, te da se žalbom uopšte ne osporava utvrđenje suda da je činjenični supstrat optužnicemanjkav i u pogledu činjenica i okolnosti koje se odnose na svjesni elemenat umišljaja optuženih, ovaj sud nalazi dažalbeni navodi tužitelja nisu doveli u pitanje utvrđenja prvostepenog suda koja se tiču manjkavosti činjeničnog supstrataoptužnice, a zbog kojih, iz obrazloženja prvostepene presude (strana 15.) proizilazi da je u konkretnom slučaju, ponalaženju prvostepenog suda, bilo mjesta i donošenju presude kojom se optuženi oslobađaju od optužbe na osnovu člana299. tačka a) ZKP FBiH tj. zbog toga što djelo za koje se optužuju nije zakonom propisano kao krivično djelo. Prema tome, iz već navedenih razloga odnosno zbog selektivnog i neobrazloženog pobijanja zaključakaprvostepenog suda o manjkavostima činjeničnog opisa djela u optužnici, može se zaključiti da žalba tužitelja nije dovelau pitanje pravilnost prvostepene presude kojom su optuženi oslobođeni od optužbe. Takođe, ovaj sud nalazi da žalbeni navodi tužitelja nisu doveli u pitanje ni zaključak prvostepenog suda da nemadokaza da su optuženi učinili krivično djelo za koje se optužuju. Najprije, prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude naveo razloge zbog kojih nije mogao smatratiutvrđenim da su ugovori o cesiji pravno ništavni. Takav zaključak prvostepenog suda tužitelj je u žalbi osporio samonavodom da je prvostepeni sud trebao drugačije cijeniti presude Županijskog-Kantonalnog suda Mostar broj Pž 74/04 od15.10.2004. godine i Vrhovnog suda FBiH broj Rev 940/04 od 28.02.2005. godine. Međutim, pošto je prvostepeni sudcijenio te presude i izjasnio se u pogledu njihovog značaja za razjašnjenje navedenog pitanja, a žalba tužitelja ne sadržikonkretno izjašnjenje tužitelja zašto je prvostepeni sud trebao drugačije cijeniti navedene presude, ta žalba ne možedovesti u pitanje ni utvrđenje suda u pogledu pravne valjanosti ugovora o cesiji. S obzirom da se zaključak prvostepenog suda o neosnovanosti navoda iz optužnice da su svi članovi Upravnogodbora imali namjeru da se provede cesija zasniva na utvrđenju suda da iz zapisnika sa sjednica Upravnog odbora slijedida oni nikada nisu raspravljali o cesiji, taj zaključak prvostepenog suda ne može opovrgnuti žalbeni navod da su nasjednici Upravnog odbora HPT od 02.08.1999. godine članovi Upravnog odbora jednoglasno usvojili odluku o ustupanjuvlasničkih udjela i ovlastili direktora da zaključi potrebne ugovore u cilju realizacije takve odluke. Ovo zbog toga što jepobijanom presudom sud utvrdio da nisu svi članovi Upravnog odbora glasali za navedenu odluku, a, zatim, i zbog togašto se samim žalbenim navodom tužitelja ne ukazuje određeno ni na jednu sjednicu Upravnog odbora na kojoj seraspravljalo o cesiji čime bi bio opovrgnut pomenuti navod iz obrazloženja prvostepene presude. Osporavajući prvostepenu presudu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, tužitelj u žalbi ističe i da jeprvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenice koje se odnose na finansijsko stanje u JP HPT d.o.o. M. i u E.u, u vrijeme kada je donesena Odluka o ustupanju osnivačkog uloga u E.. To je, po ocjeni tužitelja, imalo za posljedicu pogrešanzaključak prvostepenog suda da tvrtkama, na koje su preneseni vlasnički udjeli E.a, nije pribavljena korist. U vezi s timžalbenim prigovorom tužitelj se pozvao na iskaz svjedoka Z. I., šefa računovodstva u JP HPT d.o.o. M. i to na njegoviskaz iz istrage, te na iskaz svjedoka P. S. kao i na Odluku Skupštine E.a o raspoređivanju dobiti od 28.03.2003. godine.Iz ovih dokaza, po stavu tužitelja, proizilazi da su obje ove firme bile profitabilne, pa i na dan 02.08.1999. godine, kadaje ustupljen vlasnički udjel u E.u d.o.o. Mostar, te da su optuženi to svjesno učinili upravo iz razloga da „ovim tvrtkamapribave korist“, zaobilazeći pri tom propisani postupak za privatizaciju firmi, u konkretnom slučaju E.a. U vezi s ovim žalbenim prigovorima bitno je istaći da se tužitelj uopće ne bavi razlozima suda datim u pobijanojpresudi (strana 10. i 11.), a koji se odnose na utvrđenje suda u vezi sa finansijskim stanjem u obje navedene firme (JPHPT d.o.o. M. i E. d.o.o. M.) u vrijeme donešenja Odluke o ustupanju osnivačkog uloga u E. d.o.o. M. na H. osiguranjed.o.o. M., A. C. d.j.o. Š. B. i C. AG d.j.o. M.. Prvostepeni sud je, naime, dao ocjenu relevantnih dokaza vezanih zafinansijsko poslovanje JP HPT d.o.o. M. i E. d.o.o. M., u kritično vrijeme, među kojim dokazima su i iskazi svjedoka Z.I., P. S., Š. M., zatim zapisnik sa Treće sjednice UO JP HPT d.o.o. M. od 03.12.1999. godine kao i nalaz i mišljenjevještaka finansijske struke A. S.. Ocjenom tih dokaza prvostepeni sud je zaključio da E. d.o.o. M. u periodu odseptembra 1999. godine zaključno sa 2002. godinom nije pozitivno poslovao odnosno da nije ostvario dobit iz koje bi seisplatila dividinda, a da je HPT M. imao milionska dugovanja. Pošto tužitelj u žalbi ne osporava konkretnim žalbenimnavodima ocjenu navedenih dokaza izvršenu od strane prvostepenog suda, njegova žalba ne može dovesti u pitanjezaključke koje je prvostepeni sud donio ocjenom tih dokaza. Nadalje, s obzirom da je tužitelj tim navodima istovremenoosporavao i zaključak suda da ustupanjem vlasničkog udjela u E. od strane HPT M. pravnim osobama navedenim uizreci pobijane presude tim pravnim osobama nije pribavljena imovinska korist jer su ti vlasnički udjeli bili u vrijednostinjihovih potraživanja prema HPT M., koja su na taj način izmirena, očito je da oni nisu doveli u pitanje ni taj zaključakprvostepenog suda. U vezi sa ranije navedenim žalbenim navodom tužitelja da je prenošenjem vlasničkih udjela na E. trimapomenutim pravnim osobama pribavljena korist, ovaj sud ponovo ukazuje na stav prvostepenog suda da je pribavljanjekoristi elemenat osnovnog oblika krivičnog djela zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 1. ranijeg KZ FBiH,za koje je nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja, pa se stoga prvostepeni sud nije mogao ni upustiti uutvrđivanje postojanja tog krivičnog djela. Osporavajući pravilnost zaključka prvostepenog suda da nema dokaza da je optuženi Č. D., u vrijeme učinjenjapredmetnog djela, imao svojstvo odgovorne osobe, tužitelj u žalbi ističe da na takvo svojstvo ovog optuženog ukazujuOdluka o njegovom izboru za predsjedniak Upravnog odbora HPT M. od 01.11.1998. godine, iskazi svjedoka Z. S., P. S.i Z. I., okolnosti da je on rukovodio sjednicom Upravnog odbora od 02.08.1999. godine, da je potpisao zapisnik i Odlukuod 02.08.1999. godine, da mandat predsjednika Upravnog odbora traje dvije godine te da nije priložen bilo kakav dokazo prestanku njegovog mandata. Međutim, pošto iz obrazloženja pobijane presude proizilazi da je prvostepeni sud, pridonošenju pomenutog zaključka, osim okolnosti koje u žalbi navodi tužitelj, imao u vidu i Odluku o imenovanjuUpravnog odbora HPT M. broj ... od 07.07.1999. godine iz koje proizilazi da je za predsjednika Upravnog odbora HPTM. imenovan I. A. L., a za članove optuženi Š. V., Ž. M., Đ. N., J. S. i B. I. te B. I.1 i da ta imenovanja stupaju na snagu07.07.1999. godine, očito je da se netačno u žalbi tužitelja navodi da u toku postupka nije izveden nijedan dokaz oprestanku mandata optuženog Č. D. Kako tužitelj u svojoj žalbi, pri osporavanju utvrđenja prvostepenog suda da nemadokaza da je optuženi Č. D., u vrijeme donošenja sporne odluke o ustupanju vlasničkih udjela, imao svojstvo odgovorneosobe, za razliku od prvostepenog suda, ne uzima u obzir taj dokaz niti daje ocjenu njegovog značaja za utvrđenje spornečinjenice, ovaj sud nalazi da žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na ovu činjenicu ne mogu dovesti u pitanje utvrđenjeprvostepenog suda. Žalbene navode tužitelja kojima se osporava pravilnost zaključka prvostepenog suda da nema dokaza da suoptuženi Š. V., Ž. M., Đ. N., B. I. i J. S. učinili krivično djelo za koje se optužuju, ovaj sud nalazi potpuno paušalnim jernavedeni zaključak suda tužitelj u žalbi osporava samo konstatacijom da, po njegovoj ocjeni, iz priloženih dokazaproizilazi dokazanim da su svi članovi Upravnog odbora glasali za odluku o ustupanju osnivačkog uloga u E.Prvostepeni sud je za navedeni zaključak naveo potpune i određene razloge, pa pravilnost takvog zaključka ne možedovesti u pitanje puka konstatacija tužitelja da on nalazi da iz izvedenih dokaza proizilazi drugačiji zaključak. Tvrdnju tužitelja da je B. I.1, davši saglasnost na dnevni red, glasao za usvajanje odluke koja je već bilapripremljena, ovaj sud nalazi proizvoljnom i stoga netačnom. Iz navedenih razloga ovaj sud nalazi da se neosnovano žalbom tužitalja pobija pravilnost zaključka prvostepenogsuda o nepostojanju dokaza da su optuženi Š. V., Ž. M., Đ. N., B. I. i J. S. učinili krivično djelo za koje se optužuju. Što se tiče optuženog G. M., prvostepeni sud je u obrazloženju svoje presude (strana 20-25.) naveo detaljnerazloge zbog kojih nalazi da nema dokaza ni da je ovaj optuženi učinio krivično djelo za koje se optužuje. Takvoutvrđenje suda tužitelj u žalbi osporava navodima kojima se u stvari ukazuje da je ovaj optuženi radnje za koje seoptužuje preduzimao kako bi vlasnicima navedenih pravnih osoba pribavio korist tako što bi im omogućio da sudjeluju uprivatizaciji E. protivno tadašnjim zakonskim propisima. Takvim žalbenim navodima se u stvari ukazuje da je ovajoptuženi, radnjama za koje se tereti, učinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 358. stav 1. ranijeg KZFBiH. Kako je za to krivično djelo nastupila apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja, što je konstatovao i prvostepenisud u obrazloženju svoje presude, žalbenim navodima tužitelja ne može se dovesti u pitanje pravilnost činjeničnihzaključaka prvostepenog suda ni u pogledu optuženog G. M.. Prema tome, neosnovano se žalbom tužitelja prvostepena presuda pobija i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnogstanja. Pobijajući prvostepenu presudu zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tužitelj u žalbi navodi da je dotoga došlo jer prvostepeni sud „nije prihvatio kao dokaze“ iskaz svjedokinje Z. S., koji se odnosi na sjednicu Upravnogodbora JP HPT d.o.o. M., održanu dana 02.08.1999. godine i zapisnik sa te sjednice, te što nije cijenio presuduŽupanijskog/ Kantonalnog suda u Mostaru broj Pž-74/04 od 15.04.2004. godine i presudu Vrhovnog suda FederacijeBiH broj Rev-940/04 od 28.02.2005 godine. Sve navedeno je, po mišljenju tužitelja, imalo za posljedicu nepotpunoutvrđeno činjenično stanje, jer bi “ocjenom tih dokaza a u vezi sa drugim dokazima sud mogao izvesti sasvim drugačijizaključak od onog koji je izveo“. Po ocjeni ovoga suda, ovi žalbeni navodi ne mogu se podvesti pod žalbeni osnov nepotpuno utvrđenogčinjeničnog stanja jer tužitelj tim navodima ne ukazuje na nove činjenice i nove dokaze nego faktički ukazuje napogrešnu ocjenu izvedenih dokaza. Međutim, prvostepeni sud je dokaze koje navodi tužitelj izveo na glavnom pretresu,cijenio ih pojedinačno i u vezi sa ostalim izvedenim dokazima u smislu odredbe člana 296. stav 2. ZKP FBiH i, u vezinjih je, u smislu odredbe člana 305. stav 7. ZKP FBiH, dao određene i potpune razloge šta iz njih proizilazi i kakav jenjihov uticaj na utvrđeno činjenično stanje. Prema tome, neosnovano se žalbom tužitelja prvostepena presuda pobija zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnogstanja. Osporavajući prvostepenu presudu zbog povrede krivičnog zakona, tužitelj u žalbi navodi da je zbog počinjenebitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKP FBiH i zbog pogrešno i nepotpunoutvrđenog činjeničnog stanja došlo i do povrede krivičnog zakona. Međutim, u članu 313., u tačkama od a) do f) ZKP FBiH, navedeni su slučajevi u kojima postoje povredekrivičnog zakona, među kojima nema okolnosti koje tužitelj navodi u žalbi u vezi sa ovim žalbenim osnovom. Stoga ježalba tužitelja i u ovom dijelu neosnovana. Iz navedenih razloga ovaj sud je, na osnovu člana 328. ZKP FBiH, donio presudu kojom je žalbu tužitelja odbiokao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Zapisničar Predsjednica vijeća Hasija Hrvat,s.r. Filipović mr Ljiljana,s.r.
Drugostepena presuda Suda BiH br. S1 2 K 003434 11 Kž (veza X-KŽ-07/383) od 12.06.2012. o krivičnom djelu Zloupotreba položaja ili ovlaštenja 12.06.2012 sud bih,korupcija Predmet br.: S1 2 K 003434 11 Kž (veza X-KŽ-07/383) Datum: 12.06.2012. godine Pred sudskim vijećem u sastavu: sudija dr Miloš Babić, predsjednik vijeća sudija Redžib Begić sudija Senadin Begtašević PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE protiv G.B., D.B., M.Ć., S.G., D.M., T.M., J.M. I S.Š. DRUGOSTEPENA PRESUDA Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Ismet Šuškić Branilac optuženog: D.Š., za optužene G.B. i M.Ć. Z.R., za optužene D.B., S.G. i J.M. M.K. i A.K., za optužene D.M. i T.M. M.G., za optuženog S.Š. Sadržaj: I. P R E S U D A 3 1. O b r a z l o ž e nj e 4 II. ŽALBENI PRIGOVORI KOJIMA SE OSPORAVA OSUĐUJUĆI DIO PRVOSTEPENE PRESUDE 6 A. ŽALBA OPTUŽENOG D.M. 6 1. Bitne povrede odredaba krivičnog postupka 6 2. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje 11 III. ŽALBA TUŽILAŠTVA BIH 15 A. ŽALBA TUŽILAŠTVA U ODNOSU NA OSUĐUJUĆI DIO PRESUDE 15 1. Žalba na odluku o kazni koja je izrečena D.M. 15 B. ŽALBA TUŽILAŠTVA U ODNOSU NA OSLOBAĐAJUĆI DIO PRESUDE 18 1. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično staanje 18 IV. UKIDAJUĆI DIO PRESUDE 33 V. DIO PRESUDE KOJI NIJE PREDMET POBIJANJA ŽALBAMA TUŽILAŠTVA I ODBRANE 34 Broj: S1 2 K 003434 11 Kž Sarajevo, 12.06.2012. godine U IME BOSNE I HERCEGOVINE! Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću Apelacionog odjeljenja Odjela II za organizovani kriminal, privrednikriminal i korupciju, sastavljenom od sudije dr Miloša Babića, kao predsjednika vijeća, te sudija RedžibaBegića i Senadina Begtaševića, kao članova vijeća, u krivičnom predmetu protiv optuženih G.B., D.B., M.Ć.,S.G., D.M., T.M., J.M. i S.Š., uz sudjelovanje stručne saradnice Nevene Aličehajić, u svojstvu zapisničara,zbog krivičnog djela Zloupotreba položaja i ovlašćenja iz člana 383. stav 3. Krivičnog zakona FederacijeBosne i Hercegovine, Službene novine F BiH broj 36/03 ( u daljem tekstu KZ F BiH), odlučujući o žalbamaTužilaštva Bosne i Hercegovine i branilaca optuženog D.M., advokata M.K. i A.K., izjavljenim protiv presudeSuda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 003434 08 K ( veza X-K-07/383) od 29.08.2011. godine, nakonodržane javne sjednice apelacionog vijeća, u prisustvu tužioca Tužilaštva Bosne i Hercegovine, IsmetaŠuškića, optuženih G.B. i M.Ć. i njihovog branioca advokata D.Š., optuženih D.B., S.G. i J.M. i njihovogbranioca, advokata Z.R., optuženih D.M. i T.M. i njihovog branioca advokata M.K., te optuženog S.Š. injegovog branioca advokata M.G., dana 12.06.2012. godine donio je: P R E S U D U I Žalba branilaca optuženog D.M. se djelimično uvažava i prvostepena presuda Suda Bosne i Hercegovinebroj S1 2 K 003434 08 K ( veza X-K-07/383) od 29.08.2011. godine u osuđujućem dijelu preinačava, nanačin što se na osnovu člana 283. tačka d) ZKP BiH, protiv optuženog D.M. optužba odbija za radnjeopisane pod tačkama a) i b) izreke osuđujućeg dijela presude, dok se uvažava žalba Tužilaštva u odnosuna osuđujući dio pobijane presude , pa se navedena presuda preinačava u dijelu odluke o kazni, tako štose optuženi D.M., za krivično djelo Zloupotreba položaja i ovlašćenja iz člana 383. stav 3. KZ F BiH, za koje jetom presudom oglašen krivim, primjenom odredaba članova 42. i 43. istog zakona, osuđuje na kaznu zatvorau trajanju od 3 (tri) godine. II Djelimičnim uvažavanjem žalbe Tužilaštva Bosne i Hercegovine, i to u dijelu koji se odnosi na oslobađajućidio prvostepene presude, ukida se presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 003434 08 K ( veza X-K-07/383) od 29.08.2011. godine, u odnosu na optužene T.M. i S.G., za radnje opisane u tački 7. izrekeoslobađajućeg dijela presude, koje su pravno kvalifikovane kao krivično djelo Zloupotreba položaja iovlašćenja iz člana 383. stav 3. KZ F BiH u vezi sa članom 31. istog zakona, te se u ovom dijelu određujeodržavanje pretresa pred drugostepenim vijećem apelacionog odjeljenja Suda Bosne i Hercegovine, dok se uostalom oslobađajućem dijelu presude, žalba Tužilaštva odbija kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđuje . III U preostalom, nepobijanom dijelu, prvostepena presuda ostaje neizmjenjena. O b r a z l o ž e nj e 1. Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 003434 08 K ( veza X-K-07/383) od 29.08.2011.godine, optuženi D.M., oglašen je krivim da je radnjama opisanim u izreci osuđujućeg dijela presude, počiniokrivično djelo Zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 3. KZ F BiH, za koje krivično djelo ga jesud, uz primjenu odredaba članova 42. i 43. KZ F BiH, te odredbi o ublažavanju kazne iz članova 50. i 51. KZF BiH, nepravomoćno osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine. Na osnovu člana 114. stav 1. i2. KZ F BiH, oduzima se pribavljena imovinska korist od pravnih lica: O.O.H.D.Z.K., R. d.o.o. M., N.K.R.,Ž.O.H.D.Z., R.N.H.Ž., T.Z.O.N.i od fizičkih lica: I.L. i S.Š.1, na način da se istima nalaže da izvrše povratdarovanih vozila, a ukoliko vraćanje nije moguće, isti se obavezuju da izvrše uplatu novčanih iznosa kojiodgovaraju protuvrijednosti darovanih vozila, u korist budžeta Bosne i Hercegovine, kako je to preciznijeopisano pod rednim brojevima 1. do 7. osuđujućeg dijela presude. Na osnovu odredbi člana 188. stav 1., u vezi sa članom 186. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ( u daljem tekstu ZKP BiH),optuženi D.M. obavezuje se na plaćanje troškova krivičnog postupka, čiji će iznos Sud utvrditi posebnimrješenjem, po pribavljanju potrebnih podataka . 2. Istom presudom, a na temelju odredbe člana 283. tačka c) ZKP BiH optuženi G.B., D.B., M.Ć., S.G.,D.M., T.M., J.M. i S.Š., oslobođeni su optužbe da su, i to: optuženi D.M., radnjama opisanim pod tačkom 1.oslobađajućeg dijela presude, počinio krivično djelo Zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 3.KZ F BiH; optuženi T.M., M.Ć. i D.B., zajedno, radnjama opisanim pod tačkom 2. oslobađajućeg dijelapresude, krivično djelo Zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa članom 31. KZ FBiH; optuženi D.M., G.B. i T.M., zajedno, radnjama opisanim pod tačkom 3. oslobađajućeg dijela presude,krivično djelo Zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa članom 31. KZ F BiH, optuženiJ.M. i D.M., zajedno, radnjama opisanim pod tačkom 4. oslobađajućeg dijela presude, krivično djeloZloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa članom 31. KZ F BiH; optuženi M.Ć., S.G. iT.M., zajedno, radnjama opisanim pod tačkom 5. oslobađajućeg dijela presude, krivično djelo Zloupotrebapoložaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa članom 31. KZ F BiH; optuženi G.B., S.Š. i T.M.,zajedno, radnjama opisanim pod tačkom 6. oslobađajućeg dijela presude, krivično djelo Zloupotreba položajaili ovlašćenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa članom 31. KZ F BiH; optuženi T.M. i S.G., zajedno, radnjamaopisanim pod tačkom 7. oslobađajućeg dijela presude, krivično djelo Zloupotreba položaja ili ovlašćenja izčlana 383. stav 3. u vezi sa članom 31. KZ F BiH; optuženi T.M. i S.G., zajedno, radnjama opisanim podtačkom 8. oslobađajućeg dijela presude, krivično djelo Zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav3. u vezi sa članom 31. KZ F BiH, te optuženi S.G., na osnovu člana 284. tačka a) ZKP BiH, da je radnjamaopisanim pod tačkom 9. oslobađajućeg dijela presude počinio krivično djelo Nedozvoljeno držanje oružja ilieksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. KZ F BiH. Na osnovu odredbe člana 189. stav 1. Zakona okrivičnom postupku Bosne i Hercegovine, u odnosu na oslobađajući dio presude, troškovi krivičnog postupkaiz člana 185. stav 2. tačka a) do f) kao i nužni izdaci navedenih optuženih i nagrada njihovih branilaca, padajuna teret budžetskih sredstava ovog Suda. 3. Na osnovu člana 283. tačka b) ZKP BiH, u odnosu na optužene D.B., T.M. i S.G., odbijena je optužbada su, i to : optuženi D.B., radnjama opisanim pod tačkom 1. odbijajućeg dijela izreke presude ( tačka 5.optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine od 15.09.2009. godine) počinio krivično djelo Zloupotreba položajaili ovlašćenja iz člana 383. stav 3. KZ F BiH; optuženi T.M., radnjama opisanim pod tačkom 2. izrekeodbijajućeg dijela presude (tačka 8. optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine od 15.04.2009. godine),počinio krivično djelo Zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. KZ F BiH, optuženi T.M. i S.G.,pod tačkom 3. izreke odbijajućeg dijela presude ( tačka 9. optužnice Tužilaštva BiH od 19.04.2009. godine),počinili krivično djelo Zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 1. KZ F BiH; a optuženi T.M. i S.G.,pod tačkom 4. odbijajućeg dijela presude (tačka 12. optužnice Tužilaštva BiH od 15.04.2009. godine), krivičnodjelo Neprijavljivanje krivičnog djela ili učinitelja iz člana 345. stav 2. u vezi sa članom 31. KZ F BiH. Naosnovu odredbe člana 189. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, u odnosu naodbijajući dio presude, troškovi krivičnog postupka iz člana 185. stav 2. tačka a) do f) kao i nužni izdacinavedenih optuženih i nagrada njihovih branilaca, padaju na teret budžetskih sredstava ovog Suda. 4. Protiv navedene presude žalbu su izjavili branioci optuženog D.M., advokati A.K. i M.K. ( u odnosu naosuđujući dio pobijane presude) i Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, koje presudu pobija u odnosu na osuđujućii oslobađajući dio. 5. Branioci optuženog D.M., izjavili su žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povredekrivičnog zakona i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sa prijedlogom da vijeće Apelacionogodjeljenja žalbu uvaži i pobijanu presudu preinači, na način da optuženog D.M., na osnovu odredbe člana284. tačka c) ZKP BiH, oslobodi od optužbe . 6. Tužilaštvo je izjavilo žalbu protiv prvostepene presude zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupkaiz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH i 297.stav 2. ZKP BiH, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnogstanja, te odluke o krivičnopravnoj sankciji ( u odnosu na osuđujući dio pobijane presude). 7. Tužilaštvo je u zakonskom roku dostavilo odgovor na žalbu branilaca optuženog D.M., u kojem ističe dasu žalbeni prigovori neosnovani i predlaže da apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine tu žalbu odbijekao neosnovanu. 8. Branilac optuženih G.B. i M.Ć., advokat D.Š., branilac optuženog S.G., advokat Z.R., braniocioptuženog S.Š., advokati E.G., A.G., M.G. i N.B., te branioci optuženih D.M. i T.M., advokati A.K. i M.K.,dostavili su odgovore na žalbu Tužilaštva, u kojima ističu da su žalbeni prigovori neosnovani, pa predlažu dase žalba Tužilaštva odbije kao neosnovana. 9. Na sjednici apelacionog vijeća, koja je na osnovu člana 304. ZKP BiH, održana u prisustvu tužiocaTužilaštva Bosne i Hercegovine, svih optuženih i njihovih branilaca, žalbu su ukratko izložili tužilac i branilacoptuženog D.M., istakavši da u cijelosti ostaju kod žalbenih razloga i prijedloga. Optuženi D.M. se u cijelostisaglasio sa navodima svog branioca. Branioci optuženih su ukratko usmeno izložili, već u pismenoj formisudu dostavljene odgovore na žalbu Tužilaštva, dok je tužilac ukratko izložio odgovor na žalbu braniocaoptuženog D.M., ističući da su žalbeni prigovori suprotne strane neutemeljeni i predlažući da se žalbe odbijukao neosnovane. 10. Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine je, u skladu sa odredbom člana 306. ZKP BiH, ispitalopobijanu presudu u granicama žalbenih prigovora, te na temelju tako izvršene ocjene donijelo odluku kao uizreci iz slijedećih razloga: I. Žalbeni prigovori kojima se osporava osuđujući dio prvostepenepresude A. žalba optuženog D.M. 1. Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (a) Prigovor stvarne nenadležnosti suda 11. Žalbom branilaca optuženog D.M. prvenstveno se osporava stvarna nadležnost Suda Bosne iHercegovine da postupa u konkretnom predmetu.U tome žalba nalazi povredu odredbe člana 28. ZKP BiH,jer da se ovaj sud propustio oglasiti nenadležnim za postupanje u ovom predmetu i pored prijedloga odbraneu tom pravcu, a kakvo postupanje da je za rezultat imalo i povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3tačka e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima iosnovnim slobodama ( EKLJP). 12. Kako je to istaknuto u predmetnoj žalbi, optuženi D.M., ali i ostali optuženi, su tokom cijelog postupkaosporavali stvarnu nadležnost Suda Bosne i Hercegovine, ali je prvostepeno vijeće na ročištu održanom dana06.04.2010. godine, odbilo prijedloge odbrana svih optuženih da se Sud oglasi stvarno nenadležnim, kao i dase o tome odluči posebnim rješenjem protiv kojeg bi se mogla izjaviti žalba, sa obrazloženjem da se radi oprocesnom rješenju koje će predstavljati sastavni dio presude. Svoju nadležnost prvostepeni sud jezasnovao na odredbi člana 7. stav 2. Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine ( Zakon o Sudu BiH). Međutim,prema tvrdnji žalbe, iz obrazloženja pobijane presude, ne može se zaključiti da radnje optuženih moguizazvati štetne ili ozbiljne posljedice u smislu odredbe člana 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH. To naročito, ako seima u vidu da je odbrana, tokom prvostepenog postupka, prezenitrala dokaze ( dopis Pravobraniteljstva HNŽ) da nije nastupila šteta po budžet HNŽ. 13. Odredbom člana 7. stav 2. Zak ona o Sudu BiH propisano je da je Sud Bosne i Hercegovine, nadležanza : „krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i BrčkoDistrikta Bosne i Hercegovine, kada ta krivična djela: a) ugrožavaju suverenitet, teritorijalniintegritet, političku nezavisnost, nacionalnu sigurnost i međunarodni subjektivitet Bosne iHercegovine; b) mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne iHercegovine ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili moguizazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta iliBrčko Distrikta Bosne i Hercegovine." Suprotno tvrdnji žalbe da nije riječ o krivičnim djelima koja mogu izazvati štetne ili ozbiljne posljedice u smisluodredbe člana 7. stav 2. ZKP BiH, apelaciono vijeće nalazi da razlozi koji su s tim u vezi dati u paragrafima 7.do 10. pobijane presude ( najviši položaj optuženih kao službenih lica u strukturi kantonalne vlasti u vrijemeizvršenja krivičnih djela, veliki iznos štete po budžet HNK iskazan u optužnici, a što je potrebno posmatrati išire, to jest da je to od značaja za normalno funkcionisanje kako kantonalne, tako i federalne, pa i državnevlasti, slučaj koji je privukao veliku pažnju javnosti i izazvao nepovjerenje građana u sve nivoe vlasti ) upotpunosti opravdavaju zaključak da se to može podvesti pod pojam „ozbiljnih reperkusija“ i „drugih štetnihposljedica“, a što predstavlja osnove za uspostavljanje stvarne nadležnosti ovog suda po članu 7. stav tačkab) Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine. Žalbeni prigovor po kojem se Pravobranilaštvo HNK izjasnilo da u konkretnom slučaju nije nastupila šteta pobudžet HNK ne dovodi u pitanje pravilnost prednjeg zaključka, kod činjenice da su na okolnosti visine šteteopisane u optužnici, predloženi i na glavnom pretresu izvedeni i drugi dokazi. 15. Nadalje, žalbom branioca optuženog D.M., ističe se da je ovaj optuženi, tokom postupka, zahtijevao dase, u skladu sa članom 25. ZKP BiH, donese rješenje kojim bi se postupak koji je protiv njega vođen predSudom BiH spojio sa postupkom koji se protiv optuženog u to vrijeme vodio pred Općinskim sudom u M. zaisto krivično djelo, a koji prijedlog je pretresno vijeće odbilo cijeneći da bi donošenje takvog rješenja izazvalopozitivni sukob nadležnosti, te da se u postupku pred Sudom BiH i Općinskim sudom u M. nije radilo o istimvozilima. Međutim, po mišljenju branioca, a suprotno razlozima pobijane presude, u tačci 1. a) i b) optužniceTužilaštva Bosne i Hercegovine broj KT-474/05 od 26.05.2011. godine, obuhvaćena su ista vozila koja suobuhvaćena i optužnicom Županijskog tužiteljstva Mostaru broj KT-561/05, što je činilo opravdanim zahtjev zaspajanje navedenih postupaka. 16. Tačno je da je odbrana tokom prvostepenog postupka isticala navedeni prijedlog i da je prvostepenovijeće donijelo odluku kako to branilac žalbom ukazuje. Međutim, kod donošenja takve odluke, prvostepenovijeće je, po ocjeni ovog vijeća, pravilno cijenilo činjenicu da u spisu Općinskog suda u M., a koji je ovomsudu dostavljen na prijedlog odbrane optuženog D.M., nije postojalo rješenje kojim se taj sud oglasionenadležnim, nego naprotiv, iz spisa predmeta je, kako je to konstatovano u prvostepenoj presudi, proizilaziloda je postupajući sudija zakazao ročište za glavni pretres te uputio pozive strankama i braniocu. Uslijedtakvog stanja spisa i nedostatka rješenja o oglašavanju nenadležnim Općinskog suda u M., prvostepenovijeće je po ocjeni ovog vijeća pravilno zaključilo da nisu ispunjeni uslovi za spajanje navedenih postupaka.Naime, u takvoj situaciji, kako je to pravilno zaključilo i prvostepeno vijeće, oglašavanje nadležnim Suda BiHza navedeni predmet, izazvalo bi pozitivni sukob nadležnosti, jer bi se za postupanje u predmetu koji je većbio u toku pred Općinskim sudom u M., pojavila dva nadležna suda- Općinski sud u M. koji je već započeorad na predmetu i Sud Bosne i Hercegovine, dakle radilo bi se o pozitivnom sukobu nadležnosti. 17. Nadalje, u pogledu prigovora odbrane kojima se ukazuje da su vozila pod tačkama a. i b. presudeistovjetna vozilima koja su bila predmet postupka po optužnici Kantonalnog tužilaštva u M., apelaciono vijećenalazi da su ti prigovori osnovani, ali da to nije od značaja za pravilnost odluke o odbijanju prijedloga zaspajanje postupka. Kako je branilac optuženog uz žalbu dostavio dokaze da su u postupcima koji su protivoptuženog D.M. vođeni u Općinskom sudu u M. donešene pravosnažne presude, to je od značaja zarazmatranje žalbenog prigovora „res iudicata“, kako se ističe u žalbi, odnosno povredi principa „ne bis inidem“ predviđenog u članu 4. ZKP BiH, a što će biti razmotreno u dijelu u kojem će biti obrazlaganopreinačenje presude. (b) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH 18. Prvostepeni sud je, prema tvrdnji branilaca optuženog D.M., počinio i bitnu povredu odredaba krivičnogpostupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP BiH. Naime, pobijana presuda, kako se u žalbi ističe, ne sadržirazloge o odlučnoj činjenici koja se odnosi na dokaz odbrane, Zaključak Vlade HNŽ/K broj ...od 28.01.2010. godine, a iz kojeg Zaključka jasno proizilazi da ne postoji šteta u odnosu na predmetnu optužnicu. Nadalje,pobijana presuda ne sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica da je optuženi D.M. bio svjestan d asredstvima ministarstva raspolaže nezakonito, da je htio uvećati imovinu općina i tako oštetiti ministarstvo, aposebno da je htio da krajnji korisnici vozila budu M.R. i K.P. Nadalje, iz iskaza svjedoka koje prvostepeni sudcitira u pobijanoj presudi [1] , kako se u žalbi ističe, ne proizilazi postojanje makar i naznake dogovora izmeđuoptuženog i čelnih ljudi, usmjerenog na uvećanje imovine opštine i službe opštine, te uvećanje imovine M.K. iK.P., a što bi za rezultat imalo zaključak o umišljaju optuženog, iz kojih razloga je pobijana presuda, prematvrdnji žalioca, protivrječna sama sebi i razlozima iste. 19. Kada je riječ o prigovoru branioca optuženog D.M., kojim se ukazuje na izostanak razloga o odlučnimčinjenicama u pobijanoj presudi, iz razloga što ista ne sadrži osvrt na dokaz odbrane, Zaključak Vlade HNŽ/Kbroj ... od 28.01.2010. godine iz kojeg, po ocjeni branioca, proizilazi da nije uzrokovana šteta budžetu HNK,apelaciono vijeće isti ocjenjuje neosnovanim. Naime, Zaključak na koji se odbrana poziva, ovo vijeće prijesvega primjećuje, datira iz 2010. godine, dok je optuženi, inkriminisane radnje preduzeo 2000. godine. Osimtoga, sam zaključak vlade takvog sadržaja, po ocjeni ovog vijeća, nije od bilo kakvog uticaja na pitanjepostojanja ili nepostojanja štete uzrokovane budžetu HNK, a koje odlučne činjenice je prvostepeno vijećeutvrđivalo na temelju rezultata obavljenih vještačenja, te to što prvostepeno vijeće na isti ne daje osvrt upobijanoj presudi, suprotno tvrdnji branioca, ne može se smatrati izostankom razloga o odlučnim činjenicama. 20. Nadalje, suprotno prigovorima branioca optuženog D.M., a u pogledu svijesti optuženog da sredstvimaministarstva raspolaže nezakonito, te njegovog umišljaja, ovo vijeće nalazi da pobijana presuda uparagrafima 66. i 67. upravo sadrži razloge o ovim odlučnim činjenicama, uslijed čega se ne može, po ocjeni ovog vijeća, prihvatiti osnovanim prigovor bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koju branilac žalbomukazuje. (c) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. ZKP BiH 21. Bitne povrede odredaba krivičnog postupka, prema tvrdnji žalbe, postoje i iz razloga što naredbom oprivremenom oduzimanju originalne dokumentacije broj KPP-149/05 od 27.10.2005. godine, nije bioobuhvaćen D.M., te da je dokumentacija oduzeta na temelju navedene naredbe sve do 06.03.2006. godine,protivno odredbi člana 68. stav 2. ZKP BiH, zadržana u prostorijama F MUP-a ( Zapisnik o otvaranju ipregledu privremeno oduzete dokumentacije od 06.03.2006. godine). 22. Istaknuti prigovor ovo vijeće ocjenjuje neosnovanim. 23. Naime, iako branioci u žalbi ne preciziraju o kojoj bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka je riječ, izsadržaja ovako istaknutog prigovora može se zaključiti da ukazuju na nezakonitost provedenih dokaza.Pitanje zakonitosti dokaza regulisano je odredbom člana 10. ZKP BiH, koji u stavu 2. propisuje da „sud nemože zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanihustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji supribavljeni bitnim povredama odredaba krivičnog postupka .“ Nadalje, u članu 10. stav 3. ZKP BiH propisanoje da sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovogčlana. 24. Kada je riječ o naredbi za pretres, od 27.10.2005. godine, tačno je da istom nije bio obuhvaćen D.M.,ali to ne dovodi u pitanje zakonitost same naredbe, koja je izdata u skladu sa odredbom člana 62. ZKP BiH,pa time ni dokaza koji su na temelju iste pribavljeni. 25. Nadalje, kada je riječ o načinu čuvanja dokumentacije, koja je privremeno oduzeta na temelju gorenavedene naredbe, za koju se žalbom tvrdi da nije čuvana u skladu sa uslovima propisanim u članu 68. ZKPBiH, a u prilog kojim tvrdnjama se branioci pozivaju na Zapisnik o otvaranju i pregledu privremeno oduzetedokumentacije od 06.03.2006. godine, apelaciono vijeće primjećuje da navedeni zapisnik nije sastavni diodokazne građe u predmetu, te se osnovanost ovakvih tvrdnji žalbe nije mogla ispitati. Osim toga, branioci,kada ističu navedeni prigovor, ne ukazuju na koji način bi, čak i da dokumentacija nije čuvana u skladu saodredbom člana 68. ZKP BiH, i ukoliko je ista kao dokaz uložena u sudski spis, zasnivanje presude natakvom dokazu bilo od uticaja na njeno pravilno i zakonito donošenje. Stoga se, po ocjeni ovog vijeća, ukonkretnom slučaju, ne radi o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka, kako to branioci žalbom ukazuju, tesu istaknuti prigovori ocijenjeni neosnovanim. 26. Branioci žalbom nadalje ističu i to da se u konkretnom slučaju, u odnosu na krivično djelo za koje jeD.M. oglašen krivim, radi o pravosnažno presuđenoj stvari, res iudicata . S tim u vezi, uz žalbu su dostavljeni dokazi, i to: presuda Općinskog suda Mostar broj 07 58 K 915677/05 od 03.12.2010. godine, žalbaKantonalnog tužilaštva Mostar broj T 07 0 KT 0001664 03 od 28.01.2011. godine, te presuda Kantonalnog/Županijskog suda Mostar broj 58 0 K 915677 11 Kž od 25.10.20110. godine, kojim presudama je optuženiD.M. pravosnažno oslobođen od optužbe zbog krivičnog djela Zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383.stav 2. Krivičnog zakona FBiH, i to za dvije radnje za koje je oglašen krivim pobijanom presudom ovog suda. 27. Istaknuti prigovor ovo vijeće nalazi osnovanim. 28. Naime,navedenom pravosnažnom presudom Općinskog suda u Mostaru, optuženi D.M. oslobođen jeoptužbe da je: “u svojstvu ministra MUPa HNK M.......prekoračivši granice svojih službenih ovlaštenja,putničko vozilo marke VW tip “Golf” CL 1,4 rabbit, broj šasije ..., prenesu u vlasništvo M.R. izM..., pa je D.M....dana 12.06.2000.godine, donio odluku broj ... kojom je izvršio prenosvlasništva nad vozilom bez naknade, u korist opštine M... ...” i “...putničko vozilo marke VW tip “Golf” HXO broj šasije ... ....pa je ...dana 15.12.2000. godinedonio odluku broj ... kojom je izvršio prijenos vlasništva nad vozilom bez naknade, a u koristopštine ... ....” 29. Dakle, optuženi je pravosnažno oslobođen za iste radnje za koje je pobijanom prvostepenom presudomoglašen krivim, i to za radnje opisane pod tačkama a. i b. osuđujućeg dijela presude. 30. Prvostepeni sud nije ni mogao biti u posjedu navedene presude iz razloga što je ona postalapravosnažna tek nakon donošenja pobijane presude, pa stoga i nije bilo osnova za drugačiju odlukuprvostepenog vijeća u odnosu na te inkriminacije. Međutim, obzirom na novo stanje u spisu i dostavljenedokaze iz kojih proizilazi da je zaista riječ o istovjetnim vozilima, kao i odlukama o doniranju koje je potpisaooptuženi D.M.(istovjetan broj i datum odluke, te istovjetan broj šasije doniranog vozila), a u odnosu na kojeradnje je optuženi D.M., pravosnažno oslobođen optužbe, ovo vijeće nalazi da se radi o pravosnažnopresuđenoj stvari, „ res iudicata“ , te je u skladu sa principom „ne bis in idem“ i na osnovu odredbe člana 283.tačka d) preinačilo presudu u dijelu koji se odnosi na tačke a. i b. pobijane presude, tako što je za ove radnjeoptužbu odbilo, a što nije od uticaja na pravnu kvalifikaciju preostalih radnji za koje je optuženi D.M.pobijanom presudom oglašen krivim. 31. Branioci žalbom takođe ističu da je prvostepeno vijeće počinilo bitnu povredu odredaba krivičnogpostupka jer je pogrešno primjenilo odredbu člana 48. KZ-a, utvrdivši ukupnu štetu u budžetu HNŽ u iznosuod 99.329,70 KM, i to na način što je zbrajanjem pojedinačnih vrijednosti vozila po svakoj odluci utvrdilo štetuu zbirnom iznosu, iako je šteta, pričinjena budžetu HNŽ počinjena za svaki automobil pojedinačno, što suutvrdili i vještaci. 32. Istaknuti prigovor ovo vijeće ocjenjuje neosnovanim. Naime, prije svega potrebno je istaći da bitnapovreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. ZKP BiH postoji ako sud u toku glavnog pretresa iliprilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZKP BiH, dakle bitnapovreda odredaba krivičnog postupka, postojat će u slučaju neprimjene ili nepravilne primjene odredabaprocesnog, a ne materijalnog zakona, kako to branioci u žalbi ističu. 33. Nadalje, odredba na koju se branilac u žalbi poziva, odredba člana 48. KZ SFRJ, odnosi se na sticajkrivičnih djela. Optuženi u konkretnom slučaju nije oglašen krivim za djela u sticaju, nego za jedno krivičnodjelo i primjena odredbi o sticaju bi samo išla na njegovu štetu, zbog čega su i takvi prigovori braniocaoptuženog ocijenjeni neosnovanim. 2. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje 34. Kada pobijaju presudu po ovom žalbenom osnovu, branioci optuženog D.M. ističu da prvostepeni sudnije prihvatio tezu odbrane optuženog D.M. da je donacija vozila izvršena po zakonu. Suprotno argumentacijiprvostepenog vijeća koje svoje zaključke temelji na razlici u značenju pojmova „upravljanja“ i „raspolaganja“imovinom ministarstva, u žalbi se ističe da odredba člana 17. Zakona o unutrašnjim poslovima HNŽ ( od23.12.2006. godine, a koji je stupio na snagu danom objavljivanja 23.02.1998. godine), jasno definiše pravaministra koji rukovodi ministarstvom, a iz kojih prava nije isključeno ni pravo odlučivanja o sredstvima za radministarstva. Prema tvrdnji odbrane, upravo donacijom spornih vozila određenim tijelima u okviru lokalneuprave i HNŽ pojedincima, a s ciljem umanjenja troškova održavanja, ministar je omogućio normalan rad uministarstvu i izvršio racionalno korištenje sredstava ministarstva. 35. Odredba člana 17. Zakona o unutrašnjim poslovima HNŽ propisuje da : „U cilju provođenja županijskepolitike i izvršavanja županijskih zakona ili obavljanju zadataka datih od strane župana i Vlade Županije,ministar naročito: (1).... (2) ustrojava rad Ministarstva i osigurava njegovo zakonito i efikasnofunkcioniranje;....(9) odlučuje o korištenju sredstava za rad Ministarstva;...“ 36. Dakle, nesporno je da ministar u okviru svojih ovlaštenja, odlučuje o sredstvima za rad ministarstva, alisuprotno tvrdnji odbrane, a kako je to pravilno cijenjeno od strane prvostepenog vijeća, navedena zakonskaodredba je precizna u pogledu ovlaštenja ministra kada kaže da odlučuje o „ korištenju “ sredstava za radministarstva, a nikako raspolaganju sa istima. Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće, pravilnozaključilo da je tumačenje odredbe člana 17. stav 9. Zakona o unutrašnjim poslovima HNŽ-K, od straneodbrane, pogrešno. Naime, i u samoj žalbi odbrane optuženog D.M., pogrešno se ističe da navedenazakonska odredba daje ministru pravo odlučivanja o sredstvima za rad ministarstva, a čime, kako to odbranaimplicira, je isti imao i pravo raspolaganja navedenim sredstvima za rad, a sve u cilju zakonitog i efikasnogfunkcioniranja rada ministarstva. Naprotiv, iz sadržaja navedene odredbe jasno je da ona ministru daje pravoda odlučuje o korištenju sredstava za rad ministarstva. U kontekstu navedenog, prvostepeno vijeće je poocjeni ovog vijeća pravilno, u paragrafu 46. obrazloženja pobijane presude, dalo razloge zbog kojih jezaključilo da prava data ministru, odredbom člana 17. Zakona o unutrašnjim poslovima HNŽ, ne podrazumjevaju pravo raspolaganja, nego isključivo korištenja, dok je raspolaganje sredstvima za radministarstva, vozilima navedenim u tačci 1.osuđujućeg dijela presude, upravo ono što je obuhvaćenoradnjama optuženog D.M., zbog čega je njegovo postupanje i ocijenjeno nezakonitim. Kako to proizilazi iznavedenog dijela obrazloženja pobijane presude, pravo raspolaganja je šire i od prava korištenja i upravljanjaodređenom stvari i upravljanja imovinom. Pravo dato ministru da odlučuje o korištenja određenog sredstvaza rad podrazumijeva to da on određuje, u cilju osiguranja zakonitog i efikasnog funkcionisanja ministarstva,koja sredstva će se u okviru koje organizacione jedinice koristiti. Nasuprot tome, pravo raspolaganjasredstvima za rad ministarstva pripada isključivo Vladi, koja kao kolektivni organ, kako je to propisano u članu3. Zakona o Vladi HNK , „upravlja imovinom u vlasništvu županije, ako nije drugačije određeno.“ Dakle,obzirom da pravo upravljanja, objedinjuje pravo korištenja i raspolaganja, to Vlada, kao kolektivni organdisponira sa oba navedena prava, dok su prava ministra ograničena na odlučivanje o korištenju sredstavakoja dodjeljena za rad Ministarstva, a kako je to pravilno zaključilo i prvostepeno vijeće. 37. Iz navedenog razloga istaknuti prigovori branilaca optuženog D.M., ocijenjeni su neosnovanim. 38. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje u pobijanoj presudi, kako se u žalbi ističe, postoji i iz razloga štoje prvostepeni sud pogrešno zaključio da je proces darivanja vozila bio krajnje proizvoljan, te se branilac, ucilju argumentacije svojih tvrdnji, osvrće na darivanje vozila Nissan Terano ( tačka 1.c) izreke), Golf, reg.oznake ... (tačka 1.d) izreke), autobus marke Mercedes [2] reg. oznaka ...( tačka 1.e izreke), te vozila Renault5 reg. oznake ... donirano S.Š.1 ( tačka 1.l) presude) i Golf 1.9 TDI reg. oznake ... donirano obitelji L. ( tačka1.k) izreke presude). Naime, kako se u žalbi ističe, vozilo Nissan Terano ( tačka 1.c izreke), nikada nije bilo niregistrovano na MUP HNK/HNŽ, nego na MUP HZ HB (HR HB) i za isto vozilo ne postoji odluka o doniranju.Nadalje, za vozilo marke Golf, reg. oznake ..., donirano preduzeću R. d.o.o. M., ne postoji bilo kakvadokumentacija, dok je vozilo, autobus reg. oznake ..., donirano nogometnom klubu R., ali nije postojala namjera pribavljanja imovinske koristi navedenom nogometnom klubu, jer je već 19.06.1998. godine to voziloveć bilo darovano istoj pravnoj osobi, putem darovnog ugovora Župnog ureda M., pa je zapravo ministarnastojao haotično postojeće stanje razriješiti na zakonit način. Jednako tako, vozilo koje je donirano S.Š.1,kako se žalbom ističe, nije nikada bilo registrovano na MUP HNŽ. Nadalje, prema tvrdnji žalbe, zaključak oodgovornosti D.M u pogledu vozila koje je donirano obitelji L. sud temelji isključivo na izjavi I.L. da je vozilonjegovoj obitelji darovano od strane MUP-a HNK, iako ne postoji nikakav dokaz o tome ko je potpisaodonaciju. 39. Kod takvog činjeničnog stanja, prema tvrdnji žalbe, ne može se izvesti zaključak o umišljaju optuženogda navedenim „trećim licima“ pribavi imovinsku korist, te bi se eventualno moglo govoriti o krivičnom djelupočinjenom iz nehata, a u tom slučaju ne postoji krivična odgovornost, nego eventualno neki drugi vidodgovornosti optuženog. Navedeno je, prema tvrdnji žalbe, za rezultat imalo i pogrešnu primjenu zakona odstrane prvostepenog vijeća. 40. Suprotno istaknutom prigovoru branilaca optuženog, kada je riječ o vozilu marke „Nissan Terano“, kojije odlukom broj ... OD 20.12.1999. godine doniran Općinskom odboru HDZ K., iz registracijskih listovanavedenog vozila [3] za 1998. i 1999. godinu, proizilazi da je predmetno vozilo u navedenom periodu bilo uvlasništvu MUP-a HNŽ. Iako je u prometnoj dozvoli od 16.04.1996. godine, te u registracijskim listovima za1996. i 1997. godinu, kao vlasnik vozila naznačen MUP HR HB, kako to branioci žalbom ukazuju, već uprometnoj dozvoli i vlasničkoj knjižici od 26.01.1998. godine, kao vlasnik vozila pojavljuje se MUP PU K., dokje u registracijskim listovima za 1998. i 1999. godinu, navedeno da je vlasnik vozila MUP HNŽ. Nadalje,neosnovano se u žalbi ističe da ne postoji odluka o doniranju navedenog vozila, kada je darovni ugovor broj...od 20.12.1999. godine, potpisan od strane D.M., ministra MUP-a HNŽ-K, kao darodavca i A.K.1,predsjednika OO HDZ K., kao daroprimca, uložen kao sastavni dio dokaza T-13. 41. Kada je riječ o vozilu Golf II, reg. oznaka ..., za koje vozilo branilac ističe da u spis nije uložena bilokakva dokumentacija, ovo vijeće nalazi da je kao dokaz o doniranju navedenog vozila na način opisan u izrecipobijane presude, uložena Odluka broj ... od 11.04.2000. godine, a koju je potpisao ministar D.M. Iznavedene odluke, proizilaze podaci o porijeklu i vlasništvu navedenog vozila, tačnije, proizilazi da je umomentu doniranja navedenog vozila N.K.R, isto bilo u vlasništvu MUP-a HNŽ-K. 42. U pogledu vozila autobus, marke „Daimler benz L 613D“, proizvođača Mercedes, registarske oznake ...,iako se žalbom osnovano ukazuje da je kao dokaz u spis uložen darovni ugovor za navedeno vozio, kojim jeŽupni ured M. darovao navedeni autobus 19.06.1998. godine, HNK R., to se po ocjeni ovog vijeća, asuprotno tvrdnji žalbe, ne može smatrati da je doniranjem navedenog vozila istom nogometnom klubu,ministar težio da postojeće „haotično stanje razriješi na zakonit način“. Naime, imajući u vidu registracijski list navedenog vozila za 1999. godinu, te Odluku o doniranju predmetnog vozila broj ... od 11.04.2000.godine, koju je potpisao ministar D.M., u kojoj je izričito konstatovano da odluka služi kao dokaz o porijeklu iŽ vlasnosti vozila, proizilazi da se vozilo 2000. godine nalazilo u vlasništvu MUP-a HNŽ-K. Samim tim, svakorasplaganje vozilom, u smislu prenosa vlasništva nad istim na treće pravno ili fizičko lice, bez obzira da li jevozilo prethodno bilo u posjedu MUP-a ili nekog drugog lica, imala je u skladu sa članom 3. Zakona o VladiHNŽ-K, isključivo Vlada HNŽ-K. Stoga se postupanje ministra na navedeni način, kako je to pravilnozaključilo i prvostepeno vijeće, ne može smatrati zakonitim. 43. Kada je riječ o vozilu „Renault 5“, reg. oznaka ..., koje je odlukom ... od 06.04.2000. godine, darovanoS.Š.1, iako iz prometne dozvole navedenog vozila, proizilazi da je registrovano na MUP HR-HB, registracijskilistovi navedenog vozila za 1999. i 2000. godinu, te police osiguranja za iste godine, kao i sama odluka odoniranju koju je potpisao ministar D.M., predstavljaju dokumentaciju iz koje se na nedvojben način možezaključiti da je navedeno vozilo, već 1999. godine, a svakako i 2000. godine, kada je izvršena donacija istog,bilo u vlasništvu HNŽ-K, zbog čega istaknuti prigovor branilaca optuženog D.M., da predmetno vozilo nikadanije bilo registrovano na MUP HNŽ-K, ne stoji. Osim toga, na okolnost dualizma propisa i preuzimanja vozilakoja su bila u vlasništvu MUP-a HR HB, u MUP HNŽ-K, Tužilaštvo je u toku prvostepenog postupka saslušaloviše svjedoka. Tako su svjedoci J.J., I.Đ. i Z.P. govorili o stanju koje je vladalo u MUP-u,u periodu 1999.-2000.godine, dualizmu propisa, te propisima, koji iako su stupili na snagu, nisu primjenjivani. Njihove iskaze,prvostepeno vijeće je cijenilo kao iskrene i objektivne, a takav zaključak ni žalba nije dovela u pitanje, pa niovo vijeće nije imalo razloga istima ne pokloniti vjeru. Tako, i po ocjeni ovog vijeća, iskazi navedenihsvjedoka, govore u prilog činjeničnom stanju, a vezano za vlasništvo nad navedenim vozilima. Naime,svjedok J.J., je kroz svoj iskaz istakao da se sve do 1998. godine, u odnosu na tzv. hrvatsku H komponentu,primjenjivao Zakon Hrvatske Republike Herceg Bosne ( koja je formalno-pravno prestala postojatiVašingtonskim sporazumom 1994. godine). Nadalje, svjedok I.Đ., iako nije mogao precizno dati odgovor napitanje da li su sva vozila, koja su prethodno bila u vlasništvu MUP-a HR HB, prešla u vlasništvo MUP-a HNŽ-K, ali je rekao da je zadržavano stvarno stanje, odnosno da su vozila zadržana tamo gdje su zatečena, dok jesvjedok Z.P., koji je radio na poslovima MUP-a HNŽ-K, istakao da je vršena primopredaja vozila sa MUP-aHR HB na MUP HNŽ-K. Upravo navedeno, i po ocjeni ovog vijeća, objašnjava zašto se na pojedinim vozilimatek od 1998. ili 1999. godine, na registracijskim listovima vozila, kao vlasnik pojavljuje MUP HR HB, a odnavedenog perioda MUP HNŽ-K. 44. Žalbom se osnovano ukazuje da odluka broj ... od 02.03.2000. godine, o doniranju vozila Golf 1,9 TD,doniranog I.L. nije nikada uložena u sudski spis. Međutim, da je navedeno vozilo, na način opisan u tačci 1k)izreke osuđujućeg dijela presude, donirano I.L., prvostepeno vijeće je utvrdilo na temelju drugih izvedenihdokaza, osobito iskaza svjedoka saslušanih na glavnom pretresu. Sam svjedok I.L., u iskazu na glavnompretresu, potvrdio je da mu je predmetno vozilo darovano nakon pogibije oca, J.L., koji je bio na položajuzamjenika ministra Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova. 45. Po ocjeni ovog vijeća, žalbom branilaca optuženog D.M., neosnovano se osporava i zaključak pobijanepresude da je optuženi D.M. predmetno krivično djelo počinio s umišljajem. Suprotno takvim prigovorima, uokviru kojih branioci ističu da se ne može izvesti zaključak o umišljaju optuženog da „trećim licima“ pribaviimovinsku korist, nego da se eventualno može govoriti o krivičnom djelu počinjenom iz nehata, a u kojemslučaju ne postoji krivična odgovornost optuženog, što za rezultat ima i pogrešnu primjenu krivičnog zakonaod strane prvostepenog vijeća, ovo vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće, izvršilo pravilnu ocjenu ivrednovanje radnji optuženog, imajući u vidu naročito činjenicu da je on lično potpisivao odluke o doniranjuvozila pravnim i fizičkim licima kako je to navedeno u izreci osuđujućeg dijela pobijane presude, te da jepotpisao veći broj istih kroz duži vremenski period, a što i po ocjeni ovog vijeća upućuje na postojanje svijestii volje optuženog za izvršenje predmetnog krivičnog djela. Po ocjeni ovog vijeća, ne mogu se prihvatitiosnovanim ni tvrdnje odbrane da je ministar nastojao, postojeće haotično stanje riješiti doniranjem vozilalicima kod kojih su se već nalazila u upotrebi, niti da se radilo o starim vozilima koja je trebalo rashodovati.Naime, ako se uzme u obzir, primjera radi, vozilo donirano I.L., jasno je da je riječ o vozilu koje je faktički bilonovo u vrijeme doniranja i čija vrijednost je iznosila 29.103,00 KM, te da porodica L. do tog trenutka nije bila uposjedu navedenog vozila, niti je isto koristila. Cijeneći sve navedeno i ovo vijeće je stava da je prvostepenovijeće pravilno utvrdilo da je optuženi D.M., krivično djelo Zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 383.stav 3. KZ F BiH, počinio prekoračivši granice službene ovlasti, jer je preduzeo radnju koja nije bila unjegovoj ovlasti, te da je, suprotno prigovorima branilaca, pri tome postupao sa direktnim umišljajem. Stoganema osnovanosti ni u žalbenim prigovorima da u radnjama optuženog nisu sadržana obilježja krivičnog djelaza koje je pobijanom presudom oglašen krivim, kao ni prigovoru da isti nije krivično odgovoran zbognepostojanja umišljaja, pa da bi time pobijanom presudom bio povrijeđen krivični zakon. II. žalba tužilaštva biH 46. Tužilaštvo je žalbu izjavilo u odnosu na osuđujući dio prvostepene presude, osporavajući visinu krivičnesankcije izrečene optuženom D.M., te u odnosu na oslobađajući dio prvostepene presude, ističući da jeprvostepeni sud u istoj počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrdiočinjenično stanje. Vijeće će na prvom mjestu ispitati žalbu Tužilaštva u odnosu na osuđujući dio prvostepenepresude, dakle prigovore kojima se osporava visina kazne koja je izrečena optuženom D. M. A. žalba tužilaštva u odnosu na osuđujući dio presude 1. Žalba na odluku o kazni koja je izrečena D.M. 47. Osporavajući odluku o kazni koja je izrečena optuženom D.M. od strane prvostepenog vijeća, u žalbiTužilaštva se ističe da prvostepeno vijeće nije pravilno odmjerilo kaznu imajući u vidu sve okolnosti koje utičuna to da kazna bude veća ( kako je to propisano odredbom člana 49. KZ F BiH), kao i da nije pravilnoprimjenilo odredbe o ublažavanju kazne iz člana 50. KZ F BiH. 48. Naime, kako se žalbom ističe, na strani optuženog D.M., ispunili su se uslovi za izricanje strožije kazne,prije svega iz razloga što se u njegovom postupanju odražava visok stepen krivične odgovornosti, jer se kaoministar Ministarstva unutrašnjih poslova HNŽ-K i član Vlade HNŽ-K nalazio na visokom položaju, obavljaoodgovorne poslove u oblasti javne uprave, te zbog toga što isti posjeduje visok stepen znanja i stručnosti kojeproizilaze iz njegove dobi, iskustva i obrazovanja. Takođe, kako se žalbom ističe, evidentno je da je optuženisvjesno zanemario nezakonitost svog postupanja, iako je morao biti svjestan te nezakonitosti, te je svjesnougrozio imovinu kantona kao javno i zakonom zaštićeno dobro. Nadalje, Tužilaštvo žalbom ukazuje na ranijuosuđivanost optuženog D.M. za istovrsno krivično djelo, te za gospodarstveni prekršaj, koje je, po mišljenjuTužilaštva, sud morao cijeniti kao otežavajuće okolnosti. Nasuprot tome, kako Tužilaštvo ističe, okolnosti kojeje prvostepeni sud cijenio kao osobito olakšavajuće okolnosti, na temelju kojih je i ublažio kaznu ovomoptuženom, nemaju takav karakter, zbog čega je krivičnopravna sankcija, izrečena optuženom D.M., preblagoodmjerena. 49. Apelaciono vijeće je istaknuti prigovor Tužilaštva našlo osnovanim. 50. Kako to Tužilaštvo pravilno u žalbi ističe, i po ocjeni ovog vijeća, a imajući u vidu odredbu člana 49. KZF BiH, koja propisuje da će “ sud učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za tokrivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču dakazna bude manja ili veća (olakšavajuće ili otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivičneodgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenogdobra,okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike injegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose naosobu učinitelja”, krivičnopravna sankcija optuženom D.M., nije odmjerena na pravilan način. 51. Kod prednjeg zaključka ovo vijeće prvenstveno ima u vidu da je odredbom člana 383. stav 3. KZ F BiH,za krivično djelo za koje je D.M. oglašen krivim, zaprijećena kazna zatvora u trajanju od najmanje tri godine. 52. Odredbom člana 50. KZ F BiH, propisane su mogućnosti ublažavanja kazne ispod zakonom propisanogminimuma, te je odredbom člana 50. stav 2. KZ F BiH propisano da se počiniocu krivičnog djela može izrećikazna ispod zakonom propisanog minimuma kada sud utvrdi da postoje naročito olakšavajuće okolnosti kojeukazuju da se i ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja. 53. Takve okolnosti prvostepeno vijeće je, kako to proizilazi iz obrazloženja pobijane presude, našlo uspecifičnosti područja i vremena učinjenja djela, postojanju dualizma propisa, te nesređenoj situacija u HNŽ-K, kao i činjenici da su vozila darovana licima koja su na neki način trebala pomoć. Takođe, cijenjeni sudržanje optuženog, njegov odnos prema djelu, kao i iskreni nastup pred sudom, te činjenica da je porodičančovjek. Nasuprot takvim olakšavajućim okolnostima, kojima je prvostepeno vijeće dalo karakter osobitoolakšavajućih, prvostepeno vijeće na strani optuženog D.M., otežavajućih okolnosti nije našlo. 54. Suprotno ovakvom zaključku prvostepenog vijeća, a kako je to i Tužilaštvo u svojoj žalbi istaklo, ovovijeće nalazi da se sve okolnosti, koje su od strane prvostepenog vijeća vrednovane kao olakšavajućeokolnosti, ne mogu cijeniti kao takve, a posebno se istima, ni zasebno, ni u njihovoj ukupnosti, ne može datikarakter naročito olakšavajućih okolnosti kako bi, kao takve, predstavljale osnov za ublažavanja kazne. 55. Tu prije svega ovo vijeće nalazi da se dualizam propisa, kakav je u inkriminisanom periodu egzistirao uMUP-u HNŽ-K, ne može smatrati olakšavajućom okolnošću na strani optuženog D.M. Naime, ovaj optuženi,koji je u inkriminisanom periodu obnašao funkciju ministra unutrašnjih poslova HNŽ-K, morao je znati i voditiračuna koji propisi se imaju primjenjivati, a ne svoje nezakonito postupanje pravdati činjenicom postojanjadualizma propisa i pravnih propisa koji, iako su faktički egzistirali, više nisu bili na snazi. Takođe, iskrenodržanje pred sudom, po ocjeni ovog vijeća nema karakter olakšavajuće okolnosti. Naime, dok bi senekorektno držanje optuženog pred sudom, moglo cijeniti kao otežavajuća okolnosti, korektno i iskrenodržanje pred sudom, je nešto što se od optuženog očekuje i, po ocjeni ovog vijeća, navedeno nema karakterolakšavajuće okolnosti. Stoga, od olakšavajućih okolnosti, koje je prvostepeno vijeće cijenilo na stranioptuženog D.M., po ocjeni ovog vijeća jedina koja egzistira i ima se tretirati kao olakšavajuća okolnosti jesteto da je optuženi D.M. porodičan čovjek. Drugih olakšavajućih okolnosti na strani ovog optuženog, apelacionovijeće nije našlo. 56. Nadalje, suprotno zaključku prvostepenog vijeća, da na strani optuženog D.M. nisu utvrđeneotežavajuće okolnosti, po ocjeni ovog vijeća, upravo način izvršenja djela, koje je kontinuirano vršeno krozduži vremenski period, činjenica da je optuženi D.M. potpisao više odluka o doniranju spornih vozila urazličitim vremenskim periodima (nakon preinačenja presude za radnje za koje je optužba odbijena preostaloje još deset radnji), te na taj način pokazao izrazitu upornost i bezobzirnost u vršenju predmetnihinkriminacija, kao i činjenica da je predmetno krivično djelo izvršio u svojstvu ministra unutrašnjih poslova,dakle kao visoko rangirano službeno lice, predstavljaju okolnosti koje su, kako se to pravilno žalbomTužilaštva ukazuje, trebale biti cijenjene kao otežavajuće okolnosti. Osim toga, prvostepeni sud je po ocjeniovog vijeća, neosnovano zanemario činjenicu da je optuženi D.M., ranije osuđivan [4] i to za istovrsno krivičnodjelo, kao i i gospodarstveni prekršaj, a naročito ta činjenica osude za istovrsno krivično djelo, ne smije bitizanemarena kod odmjeravanja kazne. 57. Stoga, po ocjeni ovog vijeća, saglasno odredbi člana 50. stav 3. KZ FBiH, ne samo da ublažena kazna,kakva je izrečena optuženom D.M. pobijanom presudom, nije adekvatna težini krivičnog djela i stepenukrivične odgovornosti optuženog, nego se u konkretnom slučaju, a kako je to pravilno i Tužilaštvo istaklo užalbi, tvrdeći da su olakšavajuće okolnosti na strani optuženog D.M. precijenjene, nisu ni stekli uslovi zaizricanje kazne ispod zakonom propisanog minimuma. 58. Cijeneći sve prethodno navedene okolnosti (olakšavajuće i otežavajuće) ovo vijeće nalazi da je kaznazatvora od 3 (tri) godine, a što predstavlja posebni minimum kazne zaprijećene za predmetno krivično djelo,adekvatna stepenu težine krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženog D.M., te da će se istom, u cijelostiostvariti svrha kako specijalne, tako i generalne prevencije. (a) Prošireno dejstvo žalbe-odluka o krivičnopravnoj sankciji 59. Iako branioci optuženog D.M., žalbom izričito ne osporavaju odluku o izrečenoj krivično pravnoj sankciji,imajući u vidu odredbu člana 308. ZKP BiH, koja propisuje da žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenogčinjeničnog stanja ili zbog povrede krivičnog zakona, podnesena u korist optuženog, sadrži u sebi i žalbuzbog odluke o krivičnopravnoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi (član 300.), to je ovo vijeće bilo uobavezi preispitati presudu i po navedenom žalbenom osnovu. 60. Međutim, u situaciji kada je uvažena žalba tužioca zbog odluke o kazni, te kod argumentacije koja je stim u vezi data, navedena zakonska obaveza postala je izlišna. 61. Iz navedenih razloga, a na osnovu člana 314. stav 1. ZKP BiH, valjalo je djelimičnim uvažavanjemžalbe branilaca optuženog D.M., u odnosu na tačke a. i b. osuđujućeg dijela izreke presude, kao iuvažavanjem žalbe Tužilaštva, u odnosu na odluku o kazni izrečenoj optuženom D.M., preinačiti prvostepenupresudu i odlučiti kao u stavu I izreke ove presude. B. žalba tužilaštva u odnosu na oslobađajući dio presude 62. Analizom žalbe Tužilaštva ovo vijeće prvenstveno uočava da u uvodu žalbe nije precizirano u komdijelu se pobija oslobađajući dio presude, odnosno da li se ovaj dio presude pobija u cjelini ili samodjelimično. Međutim, iz sadržaja obrazloženja žalbe proizilazi da se konkretizacija žalbenih prigovora odnosina tačke 2.,5.,6.,7. i 8. oslobađajućeg dijela presude, dok takve konkretizacije apsolutno nema u odnosu natačke 1., 3., 4. i 9. tog dijela presude. Kod ovakvog sadržaja žalbe, a imajući u vidu odredbu člana 306. ZKPBiH kojom je propisano da vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobijažalbom, nije bilo osnova za ispitivanje presude u odnosu na tačke 1., 3., 4. i 9. oslobađajućeg dijela presude,pa proizilazi da je u odnosu na ove tačke oslobađajućeg dijela pobijane presude žalba Tužilaštva „primafacie“ neosnovana. 63. Nadalje, iako se u uvodu žalbe navodi da se presuda ( u oslobađajućem dijelu, kako to proizilazi izsadržaja žalbe ) pobija i zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) i stav2. ZKP BiH , kako u njenom obrazloženju nema konkretizacije za ovaj žalbeni osnov, to će ovo vijećeoslobađajući dio prvostepene presude ispitati samo po žalbenom osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenogčinjeničnog stanja. 1. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično staanje (a) žalba Tužilaštva poglavlje II, tačka 2. oslobađajućeg dijela izreke presude (optuženi T.M., M.Ć. iD.B.) 64. Prije nego što se upusti u razmatranje suštine žalbenih prigovora kojima se osporavaju zaključciprvostepene presude u odnosu na tačku 2. oslobađajućeg dijela izreke pobijane presude, apelaciono vijećenalazi potrebnim istaći da iz konkretizacije žalbenih prigovora ne proizilazi da Tužilaštvo osporavaoslobađajući dio presude u ovom dijelu i u odnosu na optuženog M.Ć., pa u smislu odredbe člana 306. ZKPBiH proizilazi da je u odnosu na ovog optuženog u ovom dijelu žalba Tužilaštva „prima facie“ neosnovana. 65. Stoga će u daljem tekstu, krećući se u granicama žalbenih prigovora Tužilaštva, ovo vijeće preispitatipravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na radnje optuženih T.M. i D.B., koje radnje su opisane utačci 2. izreke oslobađajućeg dijela presude, a što i jeste predmet osporavanja u žalbi Tužilaštva. 66. Na prvom mjestu u žalbi Tužilaštva se ističe da je prvostepeni sud iznio čitav niz tvrdnji koje nisuutemeljene na zakonu i zakonskim propisima, uslijed čega je činjenično stanje u pobijanoj presudi pogrešnoutvrđeno. Naime, kako se žalbom ističe, u pobijanoj presudi se pogrešno navodi da je Tužilaštvo, učinjeničnom opisu tačke 2. optužnice, propustilo da navede koje su to službene ovlasti optuženog T.M. kaoministra unutrašnjih poslova HNK. Nasuprot tome, prema tvrdnji Tužilaštva, navodno nedostajući član 17.Zakona o unutrašnjim poslovima HNK , koji propisuje ovlasti i dužnosti ministra unutrašnjih poslova, spominjese više puta, a jednako tako, iz optužnice proizilazi da je optuženi T.M. postupao protivno članu 22. stav 2.Uredbe Vlade Federacije o postupku nabave roba, vršenju usluga i ustupanju radova (Službene novine F BiH40/3, 58/3 i 11/4) koji propisuje da tenderska dokumentacija ne može isticati naziv proizvođača predmetajavnog nadmetanja, a što sve govori, prema tvrdnji tužioca, da je T.M. postupao protivno zakonskimodredbama. Dakle, prema tvrdnji žalbe, a suprotno razlozima pobijane presude, optužnica Tužilaštva jesadržavala blanketni propis po kojem je optuženi bio dužan postupati. 67. Istaknute prigovore Tužilaštva ovo vijeće ocjenjuje neosnovanim. 68. Odredbom člana 383. stav 1. ZKP BiH, propisano je: „Službena ili odgovorna osoba u Federaciji, koja iskorištavanjem svog službenog položaja ili ovlaštenja, prekoračivši granice svoje službene ovlasti ili neobavivši svoje službene dužnosti , pribavi sebi ili drugom kakvu korist, drugome nanese kakvu štetu ili težepovrijedi pravo drugog...kaznit će se kaznom zatvora...“; a u stavu 3. istog člana je propisano „ako je krivičnimdjelom iz stava 1. ovog člana pribavljena imovinska korist koja prelazi 50.000,00 KM, učinitelj će se kaznitikaznom zatvora najmanje tri godine“. 69. Iako odredba člana 383. stav 1. KZ F BiH ne predstavlja blanketnu normu, u cilju potpunog opisaradnje izvršenja ovog krivičnog djela, a što je od značaja za potpuno određenje predmeta optužbe, a naročitosa aspekta prava na odbranu, optužnica je morala precizirati koja su to službena ovlaštenja optuženog T.M.kao ministra unutrašnjih poslova koja je on, kako se navodi u optužnici, iskoristio i prekoračio ( da li jedno ilidrugo ). Međutim, kako to proizilazi iz obrazloženja pobijane presude, ovaj nedostatak optužnice nije predstavljao osnov za donošenje oslobađajuće presude, već se prvostepeno vijeće upustilo u meritornuocjenu dokaza sa ciljem donošenja odluke o dokazanosti ili nedokazanosti predmeta optužbe. 70. Nadalje, žalbom Tužilaštva se ističe da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da, iako je utvrdionespornim da je T.M. potpisao Informaciju predloženu Vladi HNK u kojoj se navodi da se „povoljnom držinabavka vozila marke Opel Astra i drugih modela “, sama ta činjenica se ne može smatrati dokazom da jeoptuženi imao uticaj pri izradi navedene informacije, obzirom da on potpisuje sve akte ministarstva i stara seo zakonitosti rada istog . Po ocjeni Tužilaštva takav zaključak je suprotan zakonskim propisima i pravnojpraksi, iz razloga što upravo potpis ministra predstavlja potvrdu da potpisani akt predstavlja stav ministarstvau kojem se na čelu nalazi ministar kao inokosni organ. Iako Vlada, kao kolektivni organ, odluke donosivećinom glasova, ne smije se, po mišljenju Tužilaštva, zanemariti uticaj ministra T.M., koji je, kao diplomiranipravnik, mogao znati da je njegov prijedlog za nabavku vozila marke „Opel“ što je direktno sugerirao [5] ,suprotan relevantnim zakonskim odredbama. Nadalje, u žalbi Tužilaštva se ističe da prvostepeni sud najprijekonstatuje da se zbog propusta da se u optužnici citira član 17. Zakona o unutrašnjim poslovima HNK, nemogu razmatrati granice ovlasti ministra, dok se na isti član poziva kako bi ekskulpirao optuženog T.M.,sugerirajući kako odgovornost za izvršene krivičnopravne radnje počiva na Vladi HNK, a ne optuženom T.M.kao ministru unutrašnjih poslova. 71. Istaknuti prigovor ovo vijeće ocjenjuje neosnovanim. 72. Naime, dok je Tužilaštvo, kao dokaz, uložilo samo Izvatke iz zapisnika sa 14. [6] i 16. [7] sjednice VladeHNŽ-K, odbrana optuženog T.M. kao dokaze je uložila stenograme sa navedenih sjednica Vlade HNŽ-K [8] , tesamu Informaciju o stanju voznog parka MUP-a HNŽ-K [9] . Iako se i Tužilaštvo, kod isticanja navedenogprigovora poziva na stenogram 14. sjednice Vlade, uložen kao dio dokaznog materijala odbrane optuženogT.M., taj dokaz se, po ocjeni ovog vijeća, u žalbi pogrešno interpretira, navodeći da iz njegove sadržineproizilazi da optuženi T.M. otvoreno sugerira nabavku vozila marke „Opel“, na koji način postupa suprotnoodredbama zakona koji regulira javne nabavke. Nasuprot takvoj interpretaciji navedenog dokaza, po ocjeniovog vijeća, analizom stenograma sa 14. sjednice Vlade HNŽ-K, na kojoj sjednici je usvojena Informacija ostanju voznog parka MUP-a HNŽ-K sa prijedlogom mjera za racionalizaciju i prevazilaženje trenutnog stanja,može se zaključiti, a kakav zaključak je izvelo i prvostepeno vijeće, da je na navedenoj sjednici ministar T.M.iznio iscrpan izvještaj o stanju voznog parka MUP-a HNŽ-K. Ministar T.M., na navedenoj sjednici Vlade,izložio je sadržaj Informacije o voznom stanju MUP-a od 02.03.2004. godine, pri čemu, kako je to pravilnozaključilo i prvostepeno vijeće, a suprotno žalbenim prigovorima Tužilaštva, nije predložio, niti u jednommomentu, kupovinu vozila marke „Opel“. 73. Po ocjeni ovog vijeća, neosnovano se osporava i zaključak pobijane presude da iako je nespornoutvrđeno da je optuženi T.M. potpisao navedenu Informaciju, ta činjenica se ne može smatrati dokazom da jeisti imao uticaj pri izradi iste, jer je on u obavezi potpisivati sve akte Ministarstva. Naime, tačno je, štoTužilaštvo žalbom ukazuje, da od strane ministra potpisani akt Ministarstva, treba da odražava stav T.M., alikako to proizilazi iz pobijane presude, prvostepeno vijeće je takođe, prihvatajući takvo gledište, u paragrafu89. obrazložilo da činjenica što je ministar T.M. potpisao navedenu Informaciju, ne znači da je ista njegovprijedlog, da odražava njegov lični stav i mišljenje, nego ona, kao takva, izražava upravo stav Ministarstva.Nadalje, ako se analizira sadržaj navedene informacije, te izlaganje ministra T.M. na 14. sjednici Vlade HNŽ-K, po ocjeni ovog vijeća može se zaključiti da je ministar T.M., postupao upravo saglasno odredbi člana 17.stav 2 [10] . i 9. [11] Zakona o unutrašnjim poslovima HNŽ-K, odnosno da je odlučivao o načinu korištenjasredstava za rad Ministarstva, a sve u cilju racionalnijeg i efikasnijeg poslovanja istog. 74. Suprotno tvrdnji žalbe da on direktno sugerira kupnju vozila marke „Opel“, podcrtavajući cijenu koštanjai druge prednosti te marke, iz sadržine stenograma 14. sjednice Vlade HNŽ-K, proizilazi da je ministar T.M. iznio zaključak kolegija MUP-a prema kojem bi se bez dopunskog proračuna, zamjenom staro za novo (štozbog oslobađanja od poreza daje uštedu dodatnih 20% u odnosu na prodaju na licitaciji i kupovinu novihvozila), i smanjenjem ukupnog broja vozila sa 156 na 120, iznos od oko 40.000,00 KM, koliko mjesečnoiznosi održavanje starih vozila, ako se ta sredstva upotrijebe za ratu lizinga ili kredita, vozni park MUP-amogao snabdjeti novim vozilima, te time poboljšati stanje u voznom parku. On je istakao da se Golf 4pokazao kao „katastrofalno loš za policiju“ (uslovi vožnje po makadamu i sl.) a uz to da je Volkswagen (VW) preskup u odnosu na neke druge marke. Što se tiče prednosti navedene marke T.M. u daljoj diskusiji ističe daje Opel u startu 25% jefitiniji od VW-a, te da bi se sa 40.000,00 KM, za pet godina, koliko je optimalni rokkorištenja vozila, nabavljena vozila mogla zamjeniti za vozila novije serije i tako osigurati normalno iracionalno stanje. Nadalje, kako je to pravilno cijenilo i prvostepeno vijeće, na 16. sjednici vlade, odluka oodobravanju Ministarstvu unutarnjih poslova postupka nabave vozila iz programa marke „Opel“ napetogodišnji lizing, donesena je jednoglasno. Dakle, suprotno prigovoru Tužilaštva, ovo vijeće nalazi da jeministar T.M., postupao saglasno svojim ovlastima, te je s ciljem racionalizacije u korištenju sredstava Ministarstva, te njegovog efikasnog poslovanja, pred Vladu iznio prijedlog za racionalizaciju i prevazilaženjepostojećeg stanja koje se ticalo voznog parka MUP-a, pri čemu je u svom izlaganju pošao od zaključakakolegija MUP-a HNŽ-K. Odluka, pak, o nabavci vozila marke Opel, je odluka Vlade, koja je kao takvajednoglasno donesena, te imajući u vidu na koji način je izlaganje ministra T.M. teklo, a što proizilazi izstenograma 14. sjednice Vlade, ne može se prihvatiti tvrdnja Tužilaštva da je isti iskoristio svoj uticaj da biVladi nametnuo prijedlog suprotan važećim zakonskim propisima. Osim toga, potrebno je još posebnonaglasiti činjenicu, cijenjenu i od strane prvostepenog vijeća, da optuženi T.M., ne samo da, kako je toprethodno obrazloženo, nije predložio Vladi HNK nabavku vozila marke Opel, nego je samo kroz svojeizlaganje, utemeljeno na zaključcima kolegija MUP-a, iznio negativne strane vozila marke VW, koje su se krozpraksu i korištenje u ranijem periodu pokazale, a i sve to se nije odigralo na sjednici vlade održanoj01.04.2004. godine, kako mu je to optužnicom stavljeno na teret, nego na 14. sjednici vlade održanoj11.03.2004. godine. 75. Nadalje, žalbom se ističe da se u pobijanoj presudi iznose konstatacije koje su u međusobnojsuprotnosti, pa se, kako se potencira u žalbi, navod o poređenju vozila „Golf“ i „Opel“ najprije stavlja ukontekst pomenute informacije, a potom u kontekst stavova ministra S.S.. Ističući navedeni prigovor tužilacočigledno nastoji ukazati da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno. 76. Međutim, cijeneći sve izvedene dokaze, a naročito Informaciju o stanju voznog parka MUP-a HNK (DO-3-2-1), te stenogram 14. sjednice Vlade HNK (DO-3-2-3) ovo vijeće istaknuti prigovor nalazi neosnovanim.Naime, pomenuta Informacija, koja sadrži detaljan prikaz postojećeg voznog stanja MUP-a HNK [12] , uprijedlogu mjera sadrži obrazloženje zbog čega se „povoljnom drži nabavka vozila marke Opel“, te poređenjevozila marke „Opel“ sa vozilima marke „Volkswagen“. Međutim, iz stenograma 14. sjednice Vlade proizilazi daje ministar T.M., u svom izlaganju, prezentirao sadržaj Informacije, sa posebnim osvrtom na to kako bi se, sajednakim fondom sredstava koja je MUP HNŽ-K koristio za održavanje postojećeg voznog parka, moglaizvršiti racionalizacija i obnavljanje voznog parka MUP-a, te posebno ukazao na negativne strane vozilamarke „Volkswagen“ koja je u ranijem periodu MUP koristio, ali ne precizirajući koja druga marka vozila bibolje zadovoljila potrebe Ministarstva, dok je, nakon otvorene diskusije ministar S.S., na samoj sjednici Vladepodržavajući prijedlog ministra T.M., prvi pomenuo vozila marke Opel kao povoljnija, a što prvostepeni sud upresudi navodi. Stoga se po ocjeni ovog vijeća, neosnovano ukazuje na navodne suprotnosti u obrazloženjupobijane presude. 77. Neosnovano se, po ocjeni ovog vijeća žalbom Tužilaštva ukazuje i da je optuženi T.M., obzirom nadužnosti koje je obavljao, morao znati da su dosijei određenih starih policijskih vozila nepotpuni, da ne sadržekompletnu dokumentaciju koju su morali sadržavati da bi bili predmetom pravnog prometa, zbog čega njihovostavljanje u promet nije dozvoljeno. 78. Kako je to, po ocjeni ovog vijeća, pravilno cijenjeno i od strane prvostepenog vijeća, Tužilaštvo nijepreciziralo ni u optužnici, niti tokom dokaznog postupka, a ni u samoj žalbi protiv prvostepene presude, načemu se takva zabrana otuđenja odnosi, kojim aktom je određena, a posebno na kojih konkretno 55 (pedeseti pet) vozila, od 87 (osamdesetsedam) prodatih po principu staro za novo, se ista odnosi, te na koji način suoptuženi, imajući u vidu njihove pozicije, mogli ili trebali znati za tu zabranu otuđenja. Iako je tačno, da setadašnji ministar T.M., bio dužan saglasno odredbi člana 17. stav 3. tačke 2., 7. i 9. Zakona o unutrašnjimposlovima, starati o zakonitosti rada Ministarstva, ali imajući u vidu da, kako je to pravilno cijenjeno od straneprvostepenog vijeća, pitanje registracije vozila u nadležnosti Odjela za administraciju i podršku PU M., nemože se smatrati obavezom ministra T.M., pa ni načelnika uniformisane policije D.B., da budu upoznati saprocesom registracije vozila i dosijeom svakog pojedinog vozila. Osim toga, kako je to pravilno cijenilo iprvostepeno vijeće, i vozila koja imaju određenih nedostataka u dokumentaciji, na temelju Odluke Vlade broj01-2-02-752/04 od 10.05.2004. godine, mogla su biti predmetom prenosa vlasništva, a što su potrdili isvjedoci J.T. i M.Š., koji su istakli da je na temelju navedene Odluke Vlade , izvršeno brisanje zabraneotuđenja u odnosu na vozila koja su bila predmetom prodaje AC“Boras“. Iz navedenog razloga i ovaj prigovorTužilaštva ocijenjen je neosnovanim. 79. Pobijana presuda, kako se to u žalbi Tužilaštva ističe, sadrži i pogrešno i nepotpuno utvrđenočinjenično stanje u odnosu na radnje stavljene na teret optuženom D. B., a za koje je oslobođen optužbe.Naime, po ocjeni Tužilaštva, prvostepeni sud pogrešno zaključuje da u optužnici nije jasno izdifrerencirano ukojem svojstvu je optuženi D.B. počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret (kao predsjednik komisijeza odabir najpovoljnijeg ponuđača ili načelnik Sektora uniformisane policije). Naime, prema tvrdnji Tužilaštva,obje funkcije, koje je obnašao optuženi D.B. su u uskoj i neodvojivoj vezi, jer je imenovanje D.B. kaopredsjednika Komisije proizašlo iz njegovog položaja i odgovornosti kao načelnika Sektora uniformisanepolicije ( čl.18. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji MUP-a HNK). 80. Suprotno takvim prigovorima Tužilaštva, apelaciono vijeće, argumentaciju prvostepenog vijeća upobijanoj presudi, nalazi pravilnom. Naime, ovo vijeće u cijelosti podržava zaključak prvostepenog vijeća daTužilaštvo nije definisalo, kada je riječ o optuženom D.B., da li je isti iskoristio ili prekoračio svoj službenipoložaj, niti u čemu se sastoji to iskorištavanje/prekoračenje. Nadalje, iako Tužilaštvo i u žalbi, osporavajućizaključak prvostepenog vijeća da je iz optužnice i nakon provedenog dokaznog postupka ostalo nejasno ukojem svojstvu se optuženi tereti, da li kao predsjednik komisije za odabir najpovoljnijeg ponuđača ili načelnikSektora uniformisane policije, ističe da su obe funkcije koje je obnašao optuženi D.B. povezane, te dafunkcija predsjednika Komisije proizilazi iz položaja ovog optuženog kao načelnika Sektora uniformisanepolicije, ovo vijeće zaključuje, a koji zaključak je izvelo i prvostepeno vijeće, da sama funkcija predsjednikaneke ad hoc komisije, pa tako i funkcija predsjednika komisije za izbor najpovoljnijeg ponuđača, ne moženekom licu davati svojstvo službene osobe u smislu člana 113. stav 4. KZ F BiH. Nasuprot tome, funkcijanačelnika sektora uniformisane policije, nesumnjivo daje takvo svojstvo. Međutim, obzirom da se radnje kojesu stavljene na teret optuženom D.B., izvode iz funkcije predsjednika komisije za izbor najpovoljnijegponuđača [13] , a navedene radnje, imajući u vidu odredbu člana 18. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji MUP-a HNK, kojim su propisani poslovi i zadaci načelnika Sektora uniformisane policije, nemaju veze sa timposlovima i zadacima. Ovo takođe predstavlja nedostatak u optužnici na koji je u obrazloženju pobijanepresude sa pravom ukazano. 81. Prema tvrdnji Tužilaštva, protivrječnost u pobijanoj presudi postoji i iz razloga što je Tužilaštvooptuženom D.B. stavilo na teret da je samovoljno izvršio procjenu vrijednosti vozila, a sud se, u obrazloženjupresude, poziva na Uputstvo o postupku procjene i način vrednovanja-bodovanja kriterija za izbornajpovoljnije ponude od 26.4.2004. godine, što i nije bilo predmetom osporavanja Tužilaštva. Naime, tezaTužilaštva, na kojoj se temelje i inkriminacije u odnosu na optuženog D.B., jeste upravo činjenica navodnoizvršene samovoljne procjene vrijednosti starih policijskih vozila, iz razloga što kod procjene vrijednosti starihvozila koja su bila predmet otuđenja po principu staro za novo, nije bio angažovan vještak niti je provedenazakonska procedura. 82. Po ocjeni ovog vijeća, Tužilaštvo iznošenjem ovog prigovora pogrešno interpretira sadržaj obrazloženjapobijane presude. Iz obrazloženja pobijane presude jasno proizilazi da je komisija, na čijem čelu se nalaziooptuženi D.B., vršila bodovanje prispjelih ponuda, a da su ponuđači, na temelju uslova objavljenih u tenderu,davali ukupnu cijenu za sva stara vozila [14] . Dakle, procjena vrijednosti starih policijskih vozila od stranekomisije na čijem čelu je bio D.B., nije ni vršena. U tenderskoj dokumentaciji za nabavku vozila za potrebeMUP-a HNK ( dokaz T-7) navedeno je prvenstveno da će se nabavka vozila vršiti po sistemu staro za novo,te da je sastavni dio tenderske dokumentacije spisak vozila koja idu staro za novo, kao i da će se vrijednostvozila određivati prema opštem stanju, pređenoj kilometraži, ispravnosti ( prema Katalogu rabljenih vozilaBosne i Hercegovine i Hrvatske). Kako to proizilazi iz iskaza svjedoka V.B., a što je cijenjeno i od straneprvostepenog vijeća, sastavni dio tenderske dokumentacije, a na temelju čega su ponuđači očigledno davaliponudu cijene za stara vozila je bio popis polovnih vozila, u vidu tabelarnog prikaza sa osnovnim podacima,godinom proizvodnje, kilometražom, gorivom, registarskim pločicama, podatkom da li je riječ o civilnom ilipolicijskom vozilu, te podatku o nedostacima na vozilu. Na temelju datih ukupnih cijena od strane ponuđačakomisija je vršila bodovanje prispjelih ponuda, prethodno cijeneći da li prispjele ponude ispunjavaju u tenderupropisane uslove, uslijed čega su dvije ponude ocijenjene kao nepotpune, te nisu mogle biti uzete urazmatranje. Svjedok V.B. je u svom iskazu istakla da pretpostavlja da su ponuđači mogli pogledati vozila, teda je čula da su išli i obilazili vozila. 83. Po ocjeni ovog vijeća, neosnovano se žalbom Tužilaštva ističe i da je nabavka vozila marke „Opel“izvršena suprotno propisima o javnim nabavkama, te da upravo slijed kojim se kao prijedlog iznijela nabavkavozila marke „Opel“ i činjenica da je procjena vrijednosti starih vozila samovoljno izvršena, upućuje napostojanje umišljaja optuženih D.B. i T.M. 84. Iako, tenderska dokumentacija, saglasno odredbi člana 22. stav 2. Uredbe Vlade Federacije o postupkunabave roba, vršenju usluga i ustupanju radova, ne bi smjela sadržavati naziv proizvođača, činjenica da je utenderskoj dokumentaciji navedeno da se nabavljaju vozila marke „Opel“ po ocjeni ovog vijeća ne čininabavku navedenih vozila nezakonitom, niti ukazuje na postojanje umišljaja na strani optuženih, kako toTužilaštvo žalbom implicira. Naime iz svih izvedenih dokaza proizilazi da je nakon raspisivanja javnognadmetanja za nabavku vozila za potrebe MUP-a (dokaz T-38), sačinjena i tenderska dokumentacija (dokazT-7), te saglasno odredbi člana 27. Uredbe, imenovana komisija za izbor najpovoljnijeg ponuditelja zanabavku vozila ( dokaz T-37). Komisija je, saglasno odredbi člana 28. Uredbe, izvršila otvaranje ponuda uprisustvu ponudilaca ili njihovih zastupnika, te je o otvaranju ponuda u smislu odredbe člana 31. stav 3.sačinjen Zapisnik (dokaz T-40). U postupku otvaranja ponuda, utvrđeno je da dokumentacija određenihponuđača nije potpuna, te je istima omogućeno da je u određenom roku dostave, te je u konačnici utvrđenoda su ponude tri ponuđača i to B.A., A.B. i A.N., kompletne, te da će biti uzete u razmatranje za izbor najpovoljnijeg ponuditelja, dok je za dvije ponude zaključeno da nisu kompletne i neće biti uzete urazmatranje. Saglasno odredbi člana 32. Uredbe, tri ponude su dovoljne da bi se nastavilo sa postupkomprocjene ponuda. Stoga je, u skladu sa članom 32. Uredbe, komisija je pristupila procjeni ponuda, sačinivšiizvješće (dokaz T-41) o provedenom javnom nadmetanju i najpovoljnijem ponuđaču, u okviru kojeg postupkakao najpovoljniji ponuđač izabran A.B. Kako je u izvješću o provedenom javnom nadmetanju sadržantabelarni prikaz bodovanja kriterija za izbor najpovoljnije ponude, iako je u tenderskoj dokumentaciji bilonavedeno da će se vršiti nabavka vozila marke „Opel“, obzirom da je suprotno tvrdnji Tužilaštva na natječajbilo prijavljeno više zastupnika te marke vozila čije ponude su ocijenjene urednim (B.A., A.C.B. i A.N.), ostajenejasno kako na temelju činjenice da su predmet javne nabavke bila vozila marke „Opel“ Tužilaštvo tvrdi dasu optuženi djelovali u namjeri pribavljanja koristi za A.B.. 85. Obzirom da analiziranim žalbenim prigovorima nije osnovano osporena pravilnost zaključka iz pobijanepresude po kojem nije dokazano da su optuženi T.M. i D.B. počinili krivično djelo za koje se optužnicomterete, to je po ocjeni ovog vijeća, žalba Tužilaštva u odnosu na ovu tačku presude neosnovana. (b) Žalba tužilaštva poglavlje III – tačka 5. izreke oslobađajućeg dijela presude(optuženi M.Ć., T.M. iS.G.) 86. Žalbom Tužilaštva se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i u odnosu na tačku 5.oslobađajućeg dijela izreke presude. Naime, kako Tužilaštvo ističe, u pobijanoj presudi je pogrešnozaključeno da je u inkriminisanom periodu postojala pravna nesigurnost i nedoumica u pogledu ovlaštenjaagencija za zaštitu ljudi i imovine i mogućnosti da iste budu angažovane za potrebe osiguranja imovinekantona. Nasuprot takvom zaključku prvostepenog vijeća, Tužilaštvo ističe da su odredbe Zakona oagencijama za zaštitu ljudi i imovine ( Sl. novine F BiH broj 50/2) jasne, te da je odredbom člana 2. stav 1.istog propisano da „Agencije ne mogu obavljati poslove zaštite ljudi i imovine za potrebe vojske Federacije iorgana unutarnjih poslova....“, a članom 5. stav 1. istog, propisano između ostalog, da agencije ne moguobavljati „...poslove koji ulaze u nadležnost organa unutrašnjih poslova...“. Po ocjeni Tužilaštva,angažovanjem R., izvršeno je kršenje navedenih odredaba, te odredbe člana 2. stav 1. tačka 4. Zakona ounutrašnjim poslovima HNK, od strane optuženih na funkcijama predsjednika Vlade HNK, ministra unutrašnjihposlova i komesara policije u periodu od 01.01.2003. do 31.12.2006. godine. Nadalje, iako Tužilaštvo ne sporida je Vlada kolektivni organ, ističe da ta činjenica ne oslobađa optužene T.M. i S.G. od obaveze da voderačuna o zakonitom radu u okviru njihovih nadležnosti, te da je optuženi T.M., u skladu sa navedenimobavezama, bio dužan reagovati kada je Vlada, zaključenjem spornih ugovora sa R., višestruko zadirala unadležnost organa unutrašnjih poslova, tačnije navedenim postupanjem je onemogućeno Ministarstvounutrašnjih poslova da obavlja poslove iz nadležnosti propisanih zakonom o unutrašnjim poslovima. 87. Apelaciono vijeće isteknute prigovore ocjenjuje neosnovanim. 88. Suprotno žalbenim prigovorima Tužilaštva, apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće pravilnozaključilo da je u inkriminisanom periodu na području HNŽ-K, postojala pravna dilema, u pogledumogućnosti angažovanja agencija za zaštitu ljudi i imovine za osiguravanje imovine Kantona. 89. U tom smislu prvostepeno vijeće je po ocjeni ovog vijeća pravilno imalo u vidu relevantne zakonskeodredbe i to prvenstveno odredbu člana 2. stav 2. Zakona o agencijama za zaštitu ljudi i imovine kojom jepropisano da: „Agencije ne mogu obavljati poslove zaštite ljudi i imovine za potrebe Vojske Federacije iorgana unutarnjih poslova , niti poslove zaštite rukovodilaca tijela izvršne vlasti irukovodilaca organa uprave i drugih tijela uprave na razini Federacije, kantona, grada iopćine, a niti poslove zaštite političkih stranaka i njihovih predstavnika.” Nadalje, vijeće je imalo u vidu i odredbu člana 5. stav 1. istog Zakona, koja propisuje da: “Agencija ne može imati policijska ovlaštenja niti ovlaštenja pravosudnih organa (sudova,tužiteljstava i dr), a niti može obavljati poslove za domaće ili strane državne, odbrambene,sigurnosne ili kontraobavještajne službe, kao i poslove koji spadaju u nadležnost organaunutrašnjih poslova. ” Osim relevantnih odredaba Zakona o agencijama za zaštitu ljudi i imovine, vijeće je imalo u vidu i relevantneodredbe Zakona o unutrašnjim poslovima HNŽ-K i to, odredbu člana 2. istog, koja propisuje: Ž “Unutrašnji poslovi iz nadležnosti Županije su: 1..... 2. poslovi i zadaci policije, osim poslovakoji su u nadležnosti policije Federacije; .....4. osiguranje određenih osoba i objekataKantona...” te člana 5. istog Zakona, koja propisuje: “ (1) Poslove koji se odnose na posebno osiguranje osoba i objekata Kantona, obavljaMinistarstvo neposredno. (2) Vlada Kantona određuje koje osobe iz nadležnosti Kantona seposebno osiguravaju i uređuje način njihovog osiguranja.” 90. Ono što je, na prvom mjestu, sporno, a vezano za konkretne inkriminacije iz tačke 5. optužnice, za kojeinkriminacije su optuženi M.Ć., S.G. i T.M. oslobođeni optužbe, a sa čime Tužilaštvo polemiše u žalbi, jestepitanje da li je, saglasno važećim zakonskim odredbama, bilo dozvoljeno angažovanje Agencije za zaštituljudi i imovine, konkretno Agencije R., na vršenju obezbjeđenja objekata Vlade HNŽ-K, ministarstva i drugihorgana kantonalne uprave. 91. Suprotno prigovorima Tužilaštva, Apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće pravilno zaključilo,cijeneći sve prethodno citirane relevantne zakonske odredbe, da je, u pogledu navedenog spornog pitanja,zaista, u inkriminisanom periodu postojala određena pravna dilema, jer su navedene odredbe djelimično ukoliziji. Obzirom na postojanje pravne nedoumice, to ni optuženi u takvoj situaciji nisu mogli nesumnjivo znatikojih odredaba zakona su se u skladu sa svojim dužnostima dužni pridržavati, odnosno nisu mogli znati dapostupajući na određeni način krše odredbe važećeg zakona, kada drugi zakon koji je takođe na snazipropisuje suprotno, pa se ne može prihvatiti tvrdnja žalbe da je u vezi s tim prvostepeno vijeće donijelopogrešan zaključak. 92. Naime, kako je to pravilno cijenjeno od strane prvostepenog vijeća, doslovnim tumačenjem odredbečlana 2.stav 2. Zakona o agencijama za zaštitu ljudi i imovine, koja odredba propisuje šta agencije ne smijuobezbjeđivati ( imovinu i ljude za potrebe organa unutrašnjih poslova ), bilo bi moguće izvesti zaključak daAgencije smiju obezbjeđivati ostale objekte na nivou Federacije, kantona, gradova, opština. Obzirom da je ukonkretnom slučaju Agencija R. bila angažovana na obezbjeđenju „djela zgrade ... i parkirališta u kojem susmješteni ured Vlade HNK i vladinih tijela....zgrade u kojoj su smještena ministarstva finansija, gospodarstva,poljoprivrede, prometa i veza“, to se, temeljem odredbe člana 2. stav 2. Zakona o agencijama za zaštitu ljudi iimovine, nameće zaključak da nije bilo smetnje za angažovanje Agencije R. na navedenim poslovima.Međutim, kada se navedena odredba dovede u vezu sa odredbom člana 5. Zakona o agencijama, kojapropisuje da agencije ne mogu obavljati poslove koji spadaju u nadležnost organa unutrašnjih poslova, tečlanom 2. Zakona o unutrašnjim poslovima HNŽ-K koji propisuje da su poslovi i zadaci MUP-a Kantonaosiguranje određenih osoba i objekata Kantona, proizilazi da agencije ne bi ni mogle osiguravati objekteKantona, iz razloga što je to u nadležnosti MUP-a. Cijeneći sve navedeno, ovo vijeće zaključuje da jeprvostepeno vijeće pravilno zaključilo da je zaista, u inkriminisanom periodu, a vezano za pravnu regulativukojom je regulisana mogućnost zaštite objekata Vlade HNK, ministarstva i drugih organa kantonalne uprave,postojala određena pravna dilema, a što sasvim sigurno ide u prilog odbrana optuženih. 93. Nadalje kod utvrđivanja postojanja ili nepostojanja krivice optuženih vezano za ove inkriminacije, nužnoje imati u vidu i okolnosti koje su cijenjene od strane prvostepenog vijeća, a koje se tiču činjenice da je VladaHNŽ-K ta koja je i za 2004. godinu i za 2005. godinu, raspisala javno nadmetanje za nabavku roba i usluga,te da je na sjednicama Vlade izvršeno otvaranje ponuda, bodovanje i rangiranje ponuđača, kao i da jeagencija R. izabrana kao najpovoljniji ponuđač, pa su sa istom zaključeni ugovori o vršenju usluga zaštiteVlade i pojedinih ministarstava. Iako Tužilaštvo ne spori da je sve navedene aktivnosti u pravcu angažovanjaagencije R. preduzela Vlada HNŽ-K kao kolektivni organ, ističe da ta činjenica ne oslobađa optužene T.M. iS.G. od obaveze da vode računa o zakonitom radu u okviru njihovih nadležnosti, a koji prigovor se ne može,po ocjeni ovog vijeća prihvatiti kao osnovan. Naime, kako je to cijenilo i prvostepeno vijeće, niti ministarunutrašnjih poslova, niti komesar policije, nisu u mogućnosti da spriječe Vladu u sprovođenju određenepolitike- takve ovlasti im ne daje Zakon o unutrašnjim poslovima. U skladu sa Zakonom o unutrašnjimposlovima obaveza ministra unutrašnjih poslova jeste da se stara o efikasnosti i zakonitosti rada ministarstva(član 17. stav 2. Zakona o unutrašnjim poslovima) i niz drugih nadležnosti, ali ni u kom slučaju da vrši nadzornad radom Vlade. Kad je u pitanju optuženi S.G., kao komesar policije MUP-a H..., on nije prema opisunjegovih poslova i zadataka, ni prisustvovao sjednicama Vlade, niti je učestvovao u pripremi i donošenjuodluka Vlade, a posebno nije imao bilo kakav uticaj na rad Vlade i donošenje odluka. U konačnici, kako je tocijenjeno i od strane prvostepenog vijeća, komesar policije nije morao biti ni upoznat sa odlukama Vlade, patako i sa zaključenim ugovorom sa zaštitarskom agencijom R. 94. Naposlijetku, ne može se prihvatiti ni tvrdnja žalbe da je Ministarstvo unutrašnjih poslova onemogućenoda obavlja poslove iz nadležnosti propisanih Zakonom o unutrašnjim poslovima, jer iz iskaza svjedokaodbrane (J.J., D.M.1 i D.J.), a kako je to pravilno cijenilo i prvostepeno vijeće, proizilazi da je MUP ipak, ipored angažovanja agencije R., vršio poslove obezbjeđenja saglasno odredbi člana 5. Zakona o unutrašnjimposlovima, jer, kada je u pitanju osiguranje zgrade MUP-a ..., Konzulat SAD-a, Sjedište OHR, SkupštinaHNK, Vlada HNK, stan člana predsjedništva BiH, poslove neposrednog osiguranja obavljao MUP, dok je kodobezbjeđenja objekata Vlade, MUP vršio njihovo vanjsko osiguranje, a Agencija obezbjeđenje službenogulaza. To je potvrdio i svjedok Z.P.1 koji je rekao da su postojale „ dvije kućice na ulazu, gdje su dva policajca ina ulazu u zgradu još jedan policajac.“ 95. Na kraju, vezano za ovu tačku optuženja, neosnovano se, po ocjeni ovog vijeća, žalbom Tužilaštvaističe da ponašanje optuženih ima karakter umišljajnog postupanja (T.M., prećutno pristao na donošenje iprovođenje navedenih odluka, S.G.-komesar, nije poduzeo sve što je morao za zakonitost rada upravepolicije, prećutno pristao na donošenje i provođenje istih), te da je prvostepeni sud, pogrešno zaključio datraženje tumačenja zakonskih propisa koji se tiču rada agencija za zaštitu ljudi i imovine, predstavlja okolnostkoja negira umišljajno postupanje optuženih. Naime, po ocjeni Tužilaštva, autentično tumačenje propisamogao je dati jedino organ koji je zakon donio-Parlament FBiH. 96. Suprotno takvim prigovorima, iz dokaza odbrane optuženih proizilazi da je, nakon što su se pojavileodređene nedoumice u pogledu (ne)mogućnosti korištenja zaštitarskih agencija na poslovima na kojima subile angažovane, uslijed kolizije u odredbama ranije citiranih propisa, zatraženo autentično tumačenjeodredbe člana 2. Zakona o agencijama za zaštitu ljudi i imovine. Zahtjev za autentično tumačenje navedeneodredbe [15] , prvo je, 31.01.1006. godine, upućen Zakonodavnoj komisiji Parlamenta F BiH, dakleZakonodavnom tijelu kako to i Tužilaštvo žalbom ukazuje kao neopohodno. Uslijed nedobijanja odgovora pozahtjevu, 07.03.2006. godine, upućena je istom tijelu Urgencija Vlade [16] , te očigledno, u nedostatkuodgovora navedenog tijela, pribavljeno mišljenje Ureda za zakonodavstvo Vlade HNK [17] od 25.02. 2008.godine, u kojem je dato pozitivno mišljenje u pogledu mogućnosti da se koriste agencije za zaštitu ljudi iimovine za osiguranje objekata Vlade i ministarstva. Nadalje, pribavljeno je i mišljenje- dopis FederalnogMUP-a [18] od 08.07.2008. godine, u kojem je takođe konstatovano da nema zakonskih smetnji za angažiranjeagencija za zaštitu ljudi i imovine na poslovima fizičke i tehničke zaštite objekata Vlade, ministarstava i drugihtijela Kantonalne uprave, te Mišljenje Federalnog MUP-a od 27.06.2006. godine [19] u kojem se konstatuje da„kantonalni organi državne službe mogu poslove zaštite i imovine povjeriti agencijama za zaštitu osoba iobjekata“. Iako se može prihvatiti tvrdnja Tužilaštva da navedena tumačenja odredbe člana 2.stav 2. Zakonao agencijama za zaštitu lica i imovine, nije dalo zakonodavno tijelo, kao jedini ovlašteni organ za davanjetakvog tumačenja, to je ipak, po ocjeni ovog vijeća, kao i prvostepenog, takva prepiska od nesumnjivogznačaja za utvrđivanje postojanja umišljaja na strani optuženih. Naime, upravo imajući u vidu navedenuprepisku, te nastojanja i preduzimanja napora da se postojeće stanje pravne nedoumice riješi na zakonitnačin, ovo vijeće zaključuje, suprotno prigovorima Tužilaštva, da se ni u kom slučaju ne može govoriti opostojanju umišljaja na strani optuženih, te su stoga istaknuti prigovori Tužilaštva i u vezi sa ovom tačkomprvostepene presude ocijenjeni neosnovanim. (c) Žalba Tužilaštva poglavlje IV ( tačka 6. izreke)-optuženi G.B., S.Š. i T.M. 97. Po ocjeni Tužilaštva, u obrazloženju presude, u odnosu na tačku 6. njenog oslobađajućeg dijela,prvostepeno vijeće pogrešno tumači odredbe ugovora (od 24.04.2002. godine i 07.05.2003.godine),zaključenih sa SUR K.. Naime, prema tvrdnji Tužilaštva, sporni ugovori, čije odredbe prvostepeno vijećepogrešno tumači, uspostavljali su obavezu za SUR K., da u radni odnos primi 6 radnika, koji su već radili urestoranu, te nema mjesta tumačenju prvostepenog suda da je navedeni ugovor podrazumijevao njihovofizičko prisustvo, a da plaćanje istih ostaje na Ministarstvu. Takođe, kako se u žalbi ističe, Tužilaštvo jepoimenično navelo šest radnica koje su nastavile raditi u SUR K., a da nisu bile primljene kod iste u radniodnos, te prvostepeni sud pogrešno zaključuje da su imena radnika paušalno navedena. 98. Suprotno istaknutom prigovoru Tužilaštva, prvostepeno vijeće je, po ocjeni ovog vijeća, analizirajućisadržaj spornih ugovora (dokazi Tužilaštva T1220 i T-1221), te aneksa ugovora T-1222, izvelo pravilanzaključak u pogledu odlučnih činjenica. Naime, Ugovorom o najmu poslovnog prostora i pružanjuugostiteljskih usluga broj ... od 24.04.2002. godine, u članu 5., sadržana je obaveza najmoprimatelja, J.V., dazadrži postojeći broj uposlenih službenika (kuhara, konobara i ostalog osoblja), a do roka propisanog u članu2. Ugovora, tačnije do donošenja novog Pravilnika o unutrašnjem ustrojstvu i načinu rada ministarstva. 99. Kako je to pravilno cijenjeno od strane prvostepenog vijeća, a koji zaključak je izveden na temeljusaglasnih izjava saslušanih svjedoka (Z.P.1, I.L.1), obzirom da sam novi Pravilnik nije uložen kao dokaz usudski spis, te ostalih izvedenih materijalnih dokaza, nakon što je na temelju Elaborata koji je za cilj imaosmanjenje troškova MUP-a, te odlučeno da se zatvori, odnosno izda u zakup, restoran MUP-a, koji je služioza ishranu MUP-ovih uposlenika, raspisan je natječaj, te u drugom pokušaju (jer pri prvom nisu bili ispunjeniformalni uslovi natječaja) izabran je SUR R., odnosno J.V., uposlenik MUP-a, kao osoba sa kojom će sezaključiti ugovor o najmu poslovnog prostora navedenog restorana (ug. dokaz T-1220). Prema navedenomugovoru, kako je to prethodno istaknuto, postojala je obaveza J.V. da zadrži postojeći broj uposlenihslužbenika. 100. Ono što je predmet osporavanja Tužilaštva, jeste dešavanje nakon zaključenja drugog Ugovora odavanju u zakup prostorija MUP-a, zaključenog između SUR K. M., zastupane po J.V. i MUP-a HNK Mostar, učije ime je ugovor potpisao Ministar G.B.. 101. Naime, taj drugi ugovor, broj ... od 07.05.2003. godine, članom 2. propisuje da se zakupoprimacobavezuje da će u radni odnos primiti 6 (šest) radnika koji su do tog momenta obavljali poslove u kuhinji irestoranu MUP-a. 102. Konačno, aneks navedenog ugovora, broj ... od 19.01.2005. godine, sadrži izmjenu tog člana 2.ranijeg ugovora, koji se mijenja, te glasi: „Zakupoprimac se obavezuje da će u radni odnos primiti šest namještenika raspoređenih naposlove u kuhinji i restoranu zakupodavca. Utvrđuje se da je dan zasnivanja radnog odnosakod zakupoprimca prvi naredni dan po danu prestanka radnog odnosa iz stavka 1 ovog članakod zakupodavca.“ 103. Međutim, kako to proizilazi iz činjeničnog opisa optužnice, kada su u pitanju navedeni ugovor i njegovaneks, Tužilaštvo ističe da su optuženi S.Š., kao zamjenik ministra unutrašnjih poslova HNK koji je potpisaougovor broj ... od 07.05.2003. godine, te T.M., kao ministar unutrašnjih poslova koji je potpisao aneksnavedenog ugovora, broj ... od 19.01.2005. godine, „o zakupu prostora restorana MUP-a sa pripadajućom opremom i inventarom i preuzimanjuuposlenika sa J.V....da bi potom dozvolili SUR K. da posluje suprotno uvjetima ugovora-bezpreuzimanja šest uposlenika MUP-a.... koji uposlenici su nastavili raditi u restoranu i primatiplate i doprinose na teret MUP-a HNK...“, u čemu Tužilaštvo nalazi da su navedeni optuženi zloupotrijebili svoj položaj i ovlašćenje. 104. Suprotno ovakvoj tvrdnji iz žalbe Tužilaštva, ovo vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće pravilno cijeniloda činjenični opis optužnice ne odgovara sadržaju provedenih dokaza, jer iz spornog ugovora i njegovoganeksa, proizilazi da je obaveza SUR K. bila da primi, a ne preuzme 6 radnika MUP-a. Suprotno tvrdnjiTužilaštva koje u žalbi ističe da se ne može prihvatiti zaključak Suda da primanje radnika predstavlja njihovofaktičko prisustvo, dok obaveza plaćanja ostaje na MUP-u, ovo vijeće podržava zaključak prvostepenogvijeća da između „primanja“ radnika, kako je to definisano članom 2. ugovora i njegovog aneksa, i„preuzimanja“ radnika kako je to definisano optužnicom Tužilaštva, postoji značajna razlika. Naime, kako je topravilo cijenjeno od strane prvostepenog vijeća, a suprotno tvrdnji Tužilaštva iz žalbe, preuzimanje radnika bipodrazumjevalo da je SUR K. bila obavezna odmah, nakon zaključenja ugovora preuzeti uposlenike, a štoovdje nije slučaj. 105. Kada je riječ o zaključku prvostepene presude koji se žalbom osporava, da preuzimanje radnikapodrazumijeva „fizičko prisustvo, a obaveze plaćanja ostaju na ministarstvu“, navedeni zaključak, tačnijeinterpretacija iskaza svjedoka Z.P.1, sadržana u paragrafu 259. pobijane presude, odnosi se na tumačenjeodredbe člana 5. Ugovora od 24.04.2002. godine, koja govori o obavezi zadržavanja postojećeg brojauposlenih službenika, a ne o primanju u radni odnos 6 uposlenika, što je obaveza SUR K. po drugom ugovorui njegovom aneksu. 106. Neosnovano se žalbom ističe i da je prvostepeno vijeće pogrešno utvrdilo da je Tužilaštvo nasumiceizabralo imena uposlenika koji su trebali biti primljeni u radni odnos kod SUR K. , kada je u optužniciTužilaštvo poimenično navelo upravo tih 6 radnica koje su nastavile raditi u SUR K., iako nisu bile primljene uradni odnos, a što je ugovor od 07.05.2003. godine zahtjevao. Suprotno takvoj tvrdnji Tužilaštva, apelacionovijeće nalazi da je prvostepeno vijeće pravilno zaključilo da je zaista nejasno na temelju čega Tužilaštvo uoptužnici navodi imena 6 radnica, odnosno zašto upravo tih 6 radnica, kada iz zaključenih ugovora neproizilazi koje je to SUR K. radnike trebala primiti u radni odnos, nego se samo govori brojem o šest radnika. 107. Na kraju, potrebno je osvrnuti se na činjenicu koja govori u pravcu pravilnosti utvrđenog činjeničnogstanja u pobijanoj presudi, tačnije zaključku da je optužnica po ovoj tačci u cijelosti neutemeljena, a to je daS.Š., kojeg optužnica tereti kao potpisnika drugog ugovora, uopšte nije potpisnik istog, dok su optuženi G.B. iS.Š., u vrijeme kada je zaključen aneks ugovora, već uveliko bili prestali sa vršenjem službenih dužnosti. 108. Imajući u vidu sve prethodno navedeno, apelaciono vijeće nalazi da su neosnovani prigovori Tužilaštvada obzirom da J.V., sa kojim je zaključen ugovor o zakupu prostora kantine, nije isplaćivao plate radnicima,na šta je po ugovoru od 07.05.2003. godine bio obavezan, nego je plate isplaćivao MUP HNK, da su timeoptuženi po ovoj tački optužnice, omogućili J.V. sticanje koristi, te na taj način oštetili budžet HNK za iznosisplaćenih plata. 109. Na kraju, potrebno je ukazati da iako Tužilaštvo, navedenim prigovorim, osporava oslobađajući diopresude po tački 6. optužnice i u odnosu na optužene G.B. i S.Š., koji su, prvi u svojstvu ministra unutrašnjihposlova HNK u periodu od 17.11.2001. godine do 19.07.2003. godine, a drugi u svojstvu zamjenika ministraunutrašnjih poslova HNK od juna 2001. godine do juna 2003. godne, potpisali prvi ugovor [20] , to se izsadržaja žalbe ne može zaključiti u čemu Tužilaštvo nalazi propust navodno počinjen od strane prvostepenogvijeća, iz razloga što su prigovori u cijelosti usmjereni na osporavanja zaključaka prvostepenog vijeća, koji setiču nastalih prava i obaveza na temelju ugovora od 07.05.2003. godine i njegovog aneksa. 110. Iz navedenih razloga valjalo žalbu Tužilaštva odbiti kao neosnovanu i u odnosu na tačku 6.oslobađajućeg dijela presude. (d) Žalba Tužilaštva BiH-poglavlje 6 ( tačka 8. izreke)-optuženi T.M. i S.G. 111. Žalbom Tužilaštva Bosne i Hercegovine osporava se i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosuna tačku 8. izreke pobijane presude. Pri tome se kroz žalbene prigovore ne osporava pravilnost zaključkaprvostepenog vijeća da su postupanja optuženih T.M. i S.G. bila uvjetovana odlukom Vlade, te se u žalbiističe da se to odnosi samo na stavljanje prijedloga za penzionisanje. Po ocjeni Tužilaštva, optuženi T.M. jepotpisivanjem rješenja o prestanku radnog odnosa više uposlenika MUP-a navedenih u dispozitivu optužnice,prekršio odredbe kako člana 30. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju, tako i odredbe člana 121. i 122.Zakona o radnim odnosima i plaćama uposlenika u organima uprave u F BiH. Kako se ističe u žalbiTužilaštva, odredba člana 30. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisuje kada osiguranik stičepravo na penziju [21] , pa je tom odredbom regulisano sticanje prava, a nikako nastupanje penzionisanja posili zakona uslijed navršavanja 40 godina penzijskog staža, kakvo penzionisanje po sili zakona nastupaisključivo kada uposlenik navrši 65 godina života, a što kod imenovanih službenika nije bio slučaj. Naime,kako Tužilaštvo ističe, konstatacije pobijane presude „da je sektor za administraciju stručna služba koja jeprimjenom važećih propisa dala spisak uposlenika koji ispunjavaju uvjete za penziju“, kao i da „nije bilo naministru niti komesaru da provjeravaju i preispituju rad ove stručne službe“, protivne su obavezama ministra ikomesara da vode računa o zakonitosti rada svojih resora, u okviru kojih obaveza je naročito ministar T.M. biodužan upoznati se sa relevantnim odredbama važećih zakona. Kako Tužilaštvo ističe, da su radnjamaoptuženih „teže povrijeđena prava drugog“, proizilazi iz činjenice da uposlenici tri godine nisu išli na posao,nisu primali platu i egzistencija im je bila znatno otežana, posebno ako se ima u vidu da su porodični ljudi.Konačno, u žalbi se napominje da je optuženi S.G. osuđen pravosnažnom presudom Kantonalnog suda u M.broj ... od 31.01.2007. godine zbog krivičnog djela neizvršenje sudske odluke iz člana 351. stav 1. KZ FBiH,jer kao odgovorna osoba nije postupio po pravosnažnoj odluci suda da vrati navedene otpuštene radnike naposao. 112. Suprotno navedenim prigovorima Tužilaštva, apelaciono vijeće nalazi da je prvostepeno vijeće upobijanoj presudi pravilno izvelo zaključak o svim odlučnim činjenicama, našavši da nije dokazano da suoptuženi T.M. i S.G. počinili krivično djelo za koje se terete ovom tačkom optužnice. Ovakav konačanzaključak, kako to proizilazi iz obrazloženja pobijane presude, prvostepeno vijeće donosi na temelju utvrđenjada se cjelokupni proces penzionisanja uposlenika MUP-a za koji se optuženi terete odvijao po zaključkuVlade HNK, te da je Sektor za administraciju MUP-a HNK, kao stručna služba, utvrdio koji uposleniciispunjavaju uvjete za penzionisanje, pa da nije bilo za očekivati da ministar niti komesar provjeravaju ipreispituju rad ove stručne službe. Pored toga u obrazloženju presude se naglašava da se radilo ouposlenicima-ovlaštenim službenim osobama sa benificiranim radnim stažom. 113. Kao što je naprijed konstatovano Tužilaštvo žalbom ne osporava da je proces penzionisanja pokrenutodlukom Vlade HNK, tačnije na temelju njenog Zaključka broj ... od 20.10.2003. godine [22] , kojim je Vlada zadužila sva kantonalna ministarstva, kantonalne uprave i sve budžetske korisnike da do kraja godine, do31.12.2003. godine, sačine sistemsku analizu i pregled svih uposlenika koji su ostvarili pravo na penziju, teda pokrenu inicijativu za njihovo penzionisanje, a po kojem Zaključku je optuženi T.M. i postupio, naloživši dase pokrene procedura penzionisanja za uposlenike koji za to ispunjavaju zakonske uvjete [23] . Dakle, iakoTužilaštvo prihvata da su optuženi, kako je to utvrđeno i u pobijanoj presudi, postupali u skladu sa zaključkomVlade, kada je stavljen prijedlog za penzionisanje uposlenika, nalazi da je do prekoračenja službenihovlašćenja, došlo kada su oni, iako su morali biti upoznati sa važećim zakonskim propisima, te bili dužni voditiračuna o zakonitosti rada svojih resora, omogućili penzionisanje uposlenika koji po zakonu nisu morali bitipenzionisani. 114. Nasuprot prigovorima Tužilaštva, ovo vijeće nalazi da je saglasno ranije citiranom zaključku Vlade, akako je to pravilno utvrdilo prvostepeno vijeće, ministar pokrenuo inicijativu putem Sektora za administracijuMUP-a HNK, na temelju čega je Sektor za administraciju informisao ministra pod kojim uslovima uposlenicističu pravo na penziju, dok je komesar policije S.G., od istog sektora zatražio da se dostavi spisak ovlaštenihslužbenih osoba koje ispunjavaju uvjete za penzionisanje [24] , na koji upit je odgovor dobio 29.12.2003.godine [25] , u kojem su bili poimenično navedeni službenici Ministarstva koji ispunjavaju uslove zapenzionisanje saglasno članu 30. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, na temelju čega su optuženiT.M. i S.G., rukovođeni zaključkom Vlade HNK, dana 30.12.2003. godine, podnijeli sektoru za administracijuprijedlog za njihovo penzionisanje [26] . 115. Imajući u vidu sve navedeno, ovo vijeće u cijelosti podržava zaključak prvostepenog vijeća po kojem odoptuženih T.M. i S.G, iako su bili, kako to Tužilac navodi u svojoj žalbi, dužni starati se o zakonitom radusvojih resora, nije bilo za očekivati da provjeravaju i preispituju da li je sektor za administraciju, u konkretnomslučaju, ispravno obavio svoj svoj posao. Osim toga, ni sami službenici sektora za administraciju, nisupostupili protivno pravilima svoje službe, jer spisak uposlenika koji su dostavili, sadrži, kako su i naveli u svomdopisu, uposlenike koji su ispunili pravo na penziju, uslijed 40 godina navršenog radnog staža, bez obzira štoje riječ o beneficiranom radnom stažu. 116. Cijeneći sve navedeno, ne može se prihvatiti teza optužbe da su optuženi T.M. i S.G počinili krivičnodjelo koje im je stavljeno na teret, a posebno, kako je to pravilno cijenjeno i od strane prvostepenog vijeća, jersu postupili, ministar T.M. u skladu sa Zaključkom Vlade HNK, čije odluke je bio dužan provoditi, a komesarS.G., saglasno zahtjevu ministra T.M.. Nasuprot tvrdnji Tužilaštva, radnje koje su preduzeli optuženi, ukazujuda su i optuženi T.M. i optuženi S.G., preduzeli sve radnje s ciljem zakonitog obavljanja svojih dužnosti. Uprilog tome govori i činjenica da je optuženi T.M., od sektora za administraciju, pribavio i pojašnjenjezakonskih odredaba koje regulišu pitanje prestanka radnog odnosa uslijed penzionisanja [27] ( dokaz O-5/10-3), potom su pribavljeni podaci o uposlenicima koji ispunjavaju zakonske uvjete za penzionisanje, dakle, svopostupanje optuženih, suprotno tvrdnji Tužilaštva, bilo je usmjereno na poštovanje zaključka Vlade HNK-Ž, alii važećih zakonskih propisa, a što ukazuje i na nepostojanje umišljaja na strani optuženih. 117. Na temelju svega navedenog ovo vijeće nalazi neosnovanim i žalbene prigovore Tužilašva kojima seosporava oslobađajući dio i u odnosu na ovu tačku izreke prvostepene presude. 118. Iz svih navedenih razloga valjalo je na osnovu člana 313. ZKP BiH žalbu Tužilaštva u odnosu na tačke1.,2.,3.,4.,5.,6.,8. i 9. oslobađajućeg dijela izreke pobijane presude odbiti kao neosnovanu i u tom dijelupresudu potvrditi. III. ukidajući dio presude (a) Žalba Tužilaštva BiH –poglavlje V (tačka 7 izreke)- optuženi T.M. i S.G. 119. Apelaciono vijeće nalazi da je zaključak prvostepene presude da ne postoje dokazi da su optuženi T.M.i S.G., radnjama opisanim u tačci 7. izreke pobijane presude, počinili krivično djelo koje im je stavljeno nateret, te da su pri izvršenju istog djelovali s umišljajem, ozbiljno doveden u sumnju žalbenim prigovorimaTužilaštva kojima se osporava odluka prvostepenog vijeća kojom je odbijen prijedlog za saslušanje svjedokaN.G., u svojstvu dodatnog svjedoka, kao i odbijeno uvođenje u spis, u vidu dodatnih dokaza, ovjerenihfotokopija akata Sektora za administraciju i podršku. 120. Dakle, po ocjeni ovog vijeća, saslušanje svjedokinje N.G., koja je, kako to Tužilaštvo u žalbi ističe, bilapredložena na okolnost sačinjavanja i potpisivanja akata Uprave za administraciju-sektora za podršku MUP-aHNK (Prijedloga broj ... od 15.07.2003. godine), te uvođenje u spis navedenog dokaza u kasnijoj fazipostupka kada je Tužilaštvo uspjelo pribaviti ovjerenu fotokopiju istog, moglo je biti od uticaja na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u pobijanoj presudi. Naime, kako je to optužnicom optuženima T.M. i S.G.stavljeno na teret, oni su postupali protivno prijedlozima Sektora za administraciju i upravu, te je, po ocjeniovog vijeća, utvrđivanje šta je jedan takav prijedlog sadržavao, odnosno da li su optuženi zaista postupiliprotivno takvom prijedlogu, oglušili se o isti, od značaja za utvrđivanje postojanja krivičnog djela i kriviceoptuženih. Za utvrđivanje jedne takve odlučne činjenice, po ocjeni ovog vijeća, a kako to i Tužilaštvo žalbomtvrdi, moglo bi biti od izuzetnog značaja saslušanje svjedokinje N.G., kao i uvođenje u dokaznu građudodatnih materijalnih dokaza vezanih za pobijanje dokaza odbrane, te je stoga ovo vijeće našlo da jeosnovan žalbeni prigovor po kojem je činjenično stanje u pobijanoj presudi nepotpuno utvrđeno, iz kograzloga je pobijanu presudu u ovom dijelu valjalo, ukinuti. 121. Kako je odredbom člana 315. stav 1. ZKP BiH propisano da će vijeće apelacionog odjeljenja ,uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i odrediti održavanje pretresa ako utvrdi da:(1)...b)je potrebno izvesti nove dokaze ili ponoviti već u prvostepenom postuku izvedene dokaze uslijed kojih ječinjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, to je ovo vijeće u odnosu na tačku 7. oslobađajućeg dijelaizreke presude, odlučilo kao u izreci ove presude. 122. Obzirom da je u članu 316. ZKP BiH propisano da će se u obrazloženju presude, u dijelu kojim seukida prvostepena presuda, navesti samo kratki razlozi za ukidanje, to se ovo vijeće nije upuštalo davanjedetaljnije argumentacije, kao ni u analizu ostalih žalbenih prigovora vezanih za pravilnost utvrđenogčinjeničnog stanja u tačci 7. izreke presude, a što će zasigurno biti predmetom ocjene kod donošenja presudenakon okončanja pretresa pred apelacionim vijećem. IV. Dio presude koji nije predmet pobijanja žalbama tužilaštva iodbrane 123. U preostalom nepobijanom dijelu, i to: odluci o oduzimanju imovinske koristi sadržanoj u osuđujućemdijelu izreke presude, odluci o troškovima postupka iz osuđujućeg dijela presude, te u dijelu kojim je optužbaodbijena, prvostepena presuda ostaje neizmjenjena. ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA Nevena Aličehajić SUDIJA Miloš Babić POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude žalba nije dozvoljena. [1] S.Š.1, I.L.,K.P. i M.R. [2] u odluci o doniranju navedeno je da je u pitanju vozilo marke Daimler benz L 613D, ali iz registracijskog lista proizilazi da jeproizvođač Mercedes [3] dokaz T-13 [4] vidjeti izvod iz kaznene evidencije za optuženog D.M., PU Mostar, broj ... od 06.06.2011. godine iz kojeg proizilazi da je optuženiD.M., presudom Općinskog suda u Mostaru br. K.14/02 od 11.12.2003. godine, osuđen za Gospodarski prijestup iz člana 3. i 8. Uredbeo nabavci roba, na novčanu kaznu od 3.000,00KM, kao i pravosnažnom presudom Županijskog suda u Mostaru, broj K.29/02 od14.09.2006. godine, osuđen za krivično djelo Zloupotreba položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. KZ F BiH, na kaznu zatvora u trajanjuod 1(jedne) godine [5] vidjeti dokaz O-3-2-3 Stenogram sjednice Vlade [6] dokaz T-26 [7] dokaz T-27 [8] Dokazi O-3-2-3 i O-3-2-5 [9] Dokaz O-3-2-1 [10] propisuje da ministar...2. ustrojava rad Ministarstva i osigurava njegovo zakonito i efikasno funkcioniranje...9. odlučuje o korištenjusredstava za rad Ministarstva [11] odlučuje o korištenju sredstava za rad Ministarstva [12] dokaz DO-3-2-1 [13] kako to proizilazi iz činjeničnog opisa optužnice, optuženom D.B. je stavljeno na teret da je “izvršio sa ostalim članovima komisijesamovoljnu procjenu vrijednosti vozila i omogućio da ista vozila budu otuđena- prodata AC B. d.o.o. M., na način da je u svojstvupredsjednika komisije predložio zaključak ...o izboru AC B. d.o.o. kao najpovoljnijeg ponuđača...” [14] iskaz svjedoka S.D. [15] DO-3.5-18 [16] DO-3.5-19 [17] DO-3.5-21 [18] DO-3.5-22 [19] DO-2.5-4 [20] Ugovor broj ... od 24.04.2002. godine [21] Član 30. Zakona o PIO/MIO glasi: „Osiguranik stiče pravo na starosnu penziju kad navrši 65 godina života i najmanje 20 godinapenzijskog staža, bez obzira na godine života.“ [22] Dokaz O-5/10-1 [23] Dokaz O-5/10-2 [24] dokaz O-5/10-4 [25] Dokaz O-5/10-5 [26] Dokaz O-5/10-6 [27] Dokaz O-5/10-3 Dopis Federalnog ministarstva rada i socijalne politike, Sektor za rad i zapošljavanje, broj ... od 04.08.2005.godine
Presuda Suda BiH br. S1 2 K 003434 08 K (veza X-K-07/383) kojom se optuženi S.K. proglašava krivim za počinjeno krvično djelo Zloupotreba položaja ili ovlaštenja s osudom na kaznu zatvora od 1 godine sud bih,korupcija
Prijavi korupciju
Poslednji prijavljeni slučajevi korupcije

Trenutno nema prijavljenih slučaja korupcije.

Rezultati prijava
Trenutno nema rezultata prijava korupcije.
Ova stranica je izrađena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za medjunarodni razvoj (USAID). Sadržaj stranice isključiva je odgovornost Udruženja poslodavaca FBiH (UPFBiH) i ne mora nužno odražavati stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
UPFBIH
Udruženje poslodavaca Federacije BiH
Tel: +387 (33) 552 460 | Fax. +387 33 552 461
info@upfbih.ba | www.upfbih.ba
PRAVNA POMOĆ
Portal za besplatnu pravnu pomoći članovima Udruženja poslodavaca u Federaciji BiH